“Empatija je pronalaženje odjeka druge osobe u sebi.”

Nelson Mandela

Empatija označava procesa neposrednog uživljavanja u emocionalna stanja, mišljenje i ponašanje drugih ljudi. Riječ empatija dolazi iz staročkog παθο, što u prijevodu znači osjećanje, strast_, uživljavanje.

To je složen fenomen koji možemo proučavati iz različitih kuteva. U ovom članku promotriti ćemo empatiju s gledišta filozofije, psihologije i religije te ispitati kako manjak ili višak empatije može utjecati na kvalitetu života pojedinca i šire zajednice.

S filozofskog gledišta empatija je usko povezana s konceptom intersubjektivnosti. Taj se koncept odnosi na ideju da je naše razumijevanje svijeta i drugih ljudi oblikovano našim interakcijama s njima. Nedostatak empatije, odnosno, uživljavanja u pojave i ljude oko nas, otežava dublje povezivanje, a na kraju i razumijevanje drugih (a time i samih sebe). [Povezani članak: ODBACITE OKOVE DOGME!]

Već su filozofi poput Aristotela i Platona uviđali važnost “suosjećanja” kao vezivnog tkiva društva i raspravljali o konceptu simpatija (koji je srodan empatiji, ali s manje fokusa na emocije, a više na osjećaj zajedničkog iskustva) kao ključnog za skladno funkcioniranje svake zajednice.

Filozof Martin Buber empatiju je smatrao temeljem svih ljudskih odnosa. On je vjerovao da empatija omogućuje pojedincima da se povežu s drugima na dubokoj, osobnoj razini i da je ta povezanost ono što u konačnici daje smisao našim životima.

S druge strane, Kant je vjerovao da empatija može biti koristan alat za razumijevanje perspektive drugih, ali treba biti uravnotežena predanošću racionalnom razmišljanju i moralnim načelima. Vjerovao je da bismo trebali upotrijebiti razum kako bismo odredili koji su postupci etični, a zatim upotrijebiti empatiju kako bismo razumjeli kako naši postupci mogu utjecati na druge jer je empatija ograničena našim subjektivnim iskustvima te nas zbog toga nekada može navesti i na iracionalne ili nemoralne izbore.

Danas psiholozi razlikuju dvije razine empatije: kognitivnu empatiju (sposobnost razumijevanja perspektive druge osobe) i emocionalnu empatiju (sposobnost osjećanja emocija druge osobe).

Kognitivna empatija ili „plitka empatija“ je najčešća definicija empatije, a to je mogućnost da se stavimo u “tuđe cipele”, da vidimo svijet “tuđim očima” te da “pročitamo” tuđe emocije. Tako definirana, empatija nije ništa više od mentalne sposobnosti poput one kad zamislimo neke buduće scenarije ili rješavamo probleme na temelju prošlih iskustava.

Emocionalna empatija ili „duboka empatija“ je više od same mentalne sposobnosti zamišljanja što drugi ljudi osjećaju – duboka empatija je mogućnost da doista osjetimo ono što drugi ljudi doživljavaju.

Ovdje je važno napomenuti da se pojmove „plitka“ i duboka“ empatija treba uzeti sa zrnom soli. Sociopati i psihopati mogu savršeno razumjeti kako se drugi osjećaju, ali ih nije briga. Isto tako, emocionalno uživljavanje (empatija) može biti plitka, kratkotrajna, beskorisna, pa čak i opterećujuća za druge osobe. Zato jedna nije bolja od druge, već se trebaju nadopunjavati kako bi razvili istinsku empatiju.

Empatija je vještina koja se može naučiti i razvijati, i to upravo kroz proces samospoznaje. Kako bi razumjeli tuđe osjećaje – zašto je netko takav kakav je, zašto tako reagira i sl., trebamo težiti bolje razumijeti sebe. To ne znači sebično se baviti sobom, nego biti u mogućnosti, u drugima, prepoznati ono što postoji i u nama samima. [Povezani članak: U POTRAZI ZA ISTINOM?]

Studije su pokazale da su pojedinci koji imaju visoku razinu empatije sposobniji stvarati i održavati zdrave odnose te je manja vjerojatnost da će doživjeti negativne ishode mentalnog zdravlja kao što su anksioznost i depresija.

S druge strane, osobe bez imalo ili s jako malo empatije su često sociopati i psihopati (iako to ne mora uvijek biti slučaj).

Nerazvijana empatija može dovesti do niza problema, budući da pojedinci koji nisu u stanju razumjeti ili dijeliti osjećaje drugih mogu biti prilično uskraćeni u uspostavljanju i održavanju zdravih međuljudskih odnosa. Zbog toga, takve osobe mogu biti sklonije (samo)destruktivnom, agresivnom i devijantnom ponašanju.

Upravo zbog manjka empatije, druga ljudska bića postaju objekti i sredstva za zadovoljavanje vlastitih želja i potreba.

Zato mnoge religijske tradicije stavljaju snažan naglasak na suosjećanje, razumijevanje i uljudno postupanje prema drugima kao put ka postizanju moralnog i duhovnog rasta.

Zlatno pravilo, koje je prisutno u mnogim religijskim učenjima, potiče ljude da se “ponašaju prema drugima onako kako bi željeli da se postupa s njima”.

U budizmu se empatija smatra jednim od četiri “nemjerljiva” ili “božanska prebivališta” (brahmavihare) koja se, uz dobrotu, suosjećanje i smirenost, smatraju ključnima za postizanje prosvjetljenja.

U hinduizmu postoji koncept koji se zove daya, i govori kako bi trebali pokušati olakšati patnju svih ljudskih bića, uključujući patnju stranca i neprijatelja, jer su svi oni dio našeg postojanja.

Slično tome, u kršćanstvu se na empatiju gleda kao na važan aspekt vrline milosrđa i zapovijedi “ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”.

Zašto je empatija tako važna?

U svakodnevnom životu empatija je ključna komponenta kvalitetnih odnosa i interakcija. Empatične osobe spremnije su pomoći, dijeliti, surađivati, a i lakše se prilagođavaju novim životnim okolnostima. Zbog toga su često i sretnije u svojim osobnim i profesionalnim životima.

Da bi empatija bila korisna – nama i drugima, ona treba biti djelotvorna.

Svrha empatije nije samo „razumjeti i osjećati druge“, već nam treba služi kao kompas u našem djelovanju i pomoći nam odrediti što možemo učiniti za druge u tom trenutku.

Smisao je djelovati – učiniti nešto, a ne samo osjećati.

Ovisno o situaciji i osobi to može biti nešto jednostavno poput –aktivnog slušanja druge osobe, zagrljaja, ohrabrivanja, slavljenja njenog uspjeha i sl. Empatija nas treba pokretati na djelovanje jer tako tuđu sreću ili nesreću kanaliziramo u međusobno povezivanje i izgradnju dubokih i smislenih odnosa.

Upravo zbog toga Robert Ebert kaže: “Vjerujem da je empatija esencijalna kvaliteta civilizacije.”

Ne dopustite da vas strah i neznanje koče u ostvarenju života koji želite. Kliknite na “besplatno savjetovanje” i započnite svoju avanturu promjene danas!

The post ŠTO JE EMPATIJA i zašto nam je potrebna? appeared first on PROIZVODNJA PRISTANKA.

Pasivnu-agresiju koriste osobe koje istodobno imaju izraženu potrebu za moći i veliki strah od direktne konfrontacije i pokazivanja otvorene želje za dominacijom i moći nad drugima.

Svrha pasivne agresije je izbjeći otvoreni sukob sabotirajući, odnosno, osvećujući se drugoj osobi iza leđa, sireći tračeve, izbjegavajući obveze, odugovlačeći, povlačeći se, odbijajući razgovarati, radeći stvari sporo ili loše, itd itd.

Pasivna agresija razvija se kod djece indiferentnih ili autoritativnih roditelja, koja nisu dobivala dovoljno pažnje ili im nije dato dovoljno prostora da ispolje vlastite želje i volju.

Kao odgovor na jedno od ta dva ponašanja, djeca počinju koristiti pasivnu agresiju kao način privlačenja pažnje nezainteresiranih roditelja (što kasnije rade i u vlastitim partnerskim odnosima) ili kao znak bunta protiv autoriteta i potvrđivanja svoje volje (moći) uz izbjegavanje kazne (koja bi uslijedila u slučaju direktne konfrontacije ili protivljenja dominantnom roditelju).

U svom radu s jednim djetetom iz problematične obitelji imao sam velik izazov upravo zbog pasivne agresije kojom se služio.

Ona se ispoljavala na više načina. Kroz često kašnjenje ili otkazivanje zakazanih termina u zadnji čas. Kroz odbijanje rada kad bi došao, tako da bi bio odsutan ili nekomunikativan, piljeći u zid i praveći se da ne razumije što mu govorim. Kad bi ga pitao je li dobro, šutio bi ili rekao da je sve uredu, iako je bilo očito da nešto nije uredu.

Ako bi bio uporan u svojim nastojanjima da razgovaram s njim, sebi u bradu rekao bi neku psovku (koja je zapravo bila upućena meni). Kad bi ga upitao da ponovi što je rekao, pravio bi se da nije ništa rekao ili da se sjetio nečega i sam sa sobom nešto priča. Zbog njegove delikatne obiteljske situacije, mnogi su imali puno suosjećanja, bili blagi i popuštali mu, što je on jako dobro koristio kako bi se izvukao iz obveza i odgovornosti. 

Kao što ćete vidjeti u nastavku, koristio je razne strategije uspostavljanja moći kroz pasivnu agresiju.

1. Strategija suptilne superiornosti – ako imate posla s prijateljem, kolegom ili partnerom koji kronično kasni ili zaboravlja stvari, a uvijek ima spreman vrlo dobar izgovor, zajedno s iskrenom isprikom, on ili ona vam tim ponašanjem, na suptilan način, žele dati do znanja da su „bolji“ od vas. Iza čestog kašnjenja, zaboravljanja na sastanke, važne datume ili rokove stoji potreba za potkapanjem tuđeg autoriteta i moći, odnosno, uzdizanja sebe.

Pokušate li se direktno suočiti s njima, oni će vrlo lako preokrenuti priču i prozvati vas da ste sebični i nerazumni; kako su oni preopterećeni ovim onim, drugima, bolešću i da ih vi samo dodatno opterećujete, a oni se trude sve stići i napraviti najbolje što mogu.

Ali nemojte se dati zavarati njihovim tužnim izgledom i beskonačnim isprikama. Ako se to iznova i iznova ponavlja, znaju jako dobro što rade.

2. Strategija suosjećanja je igra na kartu sažaljenja. Takve osobe uvijek su u nekom problemu, spletu nesretnih okolnosti i neprilika za koje kažu da nisu krivi (iako su najčešće u tim problemima upravo radi svog načina razmišljanja i ponašanja). Vrlo često to su plahe, povučene i dobronamjerne osobe, pa im prirodno naginjemo pomoći, ali jednom kad im krenemo pomagati problemima nema kraj. Čim riješite jedan, pronaći će neki drugi. Cilj im je kontrolirati vaše vrijeme i pažnju stalnim problemima, stvarnim ili izmišljenim.

Ako ne udovoljite njihovim prohtjevima mogu izvoditi scene i prijetiti samoubojstvom ili postati jako povučeni i depresivni.

Poprilično se teško odvojiti od ovakvih ljudi jer će učiniti sve kako bi se osjećali jako loše što želite vremena za sebe i što ih ostavljate kad im „najviše“ trebate. To može biti bolesna majka, problematični partner, manipulativni prijatelj…itd. [Povezani članak: 5 najčešćih tehnika MANIPULACIJE!]

Ali ne upadajte u njihovu zamku, vi niste tu da spašavate druge, pogotovo kad vidite da se ta osoba ne želi spasiti sebe ni promijeniti išta da bi bila bolje. {Povezani članak: SINDROM SPASITELJA: Princ na bijelom konju!]

3. Strategija prebacivanja krivice -koliko puta ste se našli u situaciji da vaš partner, kolega ili prijatelj izgleda ljuto i/ili tužno, i kad ih upitate u čemu je problem, kažu: „Ništa! Dobro sam!“ i sl. ili vas ignoriraju i šute?

I ako ste uporni i pokušate saznati u čemu je problem oni se još više udaljavaju i kažnjavaju vas prekidom komunikacije?

Ili započnu monolog o nečemu „neprimjerenom“ što ste učinili prije par mjeseci ili godina i kako se i dalje zbog toga osjećaju jako loše?

To je jedna od najčešće korištenih tehnika, u kojoj pasivno agresivna osoba glumi žrtvu, a vi ste glavni negativac, kako bi vas neometano mogla napadati i maltretirati. [Povezani članak: Prigovaranje – tajno oružje žene]

Takvi ljudi svoju će preosjetljivost koristiti kao izliku da naprave dramu svaki put kada učinite ili rečete nešto što im ne odgovara ili slučajno aktivirate neki njihov kompleks, nekim svojim komentarom ili djelom. 

Da biste se suprotstavili ovoj strategiji, morate biti u mogućnosti vidjeti kroz prebacivanje krivice i ne upasti u njihovu zamku. Vaš cilj nije svađati se i uvjeravati ih da nije tako, jer su oni u toj igri profesionalci i uvijek će vas pobijediti.

Takve osobe gotovo je nemoguće natjerati da razmisle o svome ponašanju i uvide koliko je toksično. -„preosjetljivi“ su za to. Cilj im nije promijeniti nešto u vezi svojih okolnosti, nego istresti svoje probleme na vas, jer im to daje osjećaj moći – gledati vas kako se trudite oko njih, pravdate se i/ili ispričavate , te pokušavate zadobiti njihovu naklonost. [Povezani članak: Ljudi koji povrjeđuju druge ljude?]

4. Strategija poticanja sumnje – ogleda se u podlim i negativnim komentarima koji su smisleno dvosmisleni i nejasni, s ciljem indirektnog vrijeđanja.

Ako napadnete pasivno agresivnu osobu koja koristi ovu tehniku ona će vam nevino odgovoriti da ste sve krivo shvatili, izvadili iz konteksta ili da to uopće nije rekla.

Ispasti ćete preosjetljivi, paranoični ili agresivni.

Takve osobe majstori su dvosmislenosti i vrlo će lako svaku situaciju preokrenuti u svoju korist.

Najbolji način na koji ih možete razoružati je ne igrati njihove igre i ignorirati ih. Jer čim se angažirate, postanete emocionalni i počnete se pravdati, objašnjavati ili ispričavati, oni imaju moć nad vama.

Želite naučiti kako izaći na kraj s pasivno agresivnim ljudima ili popraviti svoje odnose s drugima? Dogovorite besplatan razgovor sa mnom putem sljedećeg linka:

The post Kako prepoznati PASIVNU AGRESIJU? appeared first on PROIZVODNJA PRISTANKA.