Dvorac u pijesku

Šetao sam plažom i nakon nekog vremena, pronašao mjesto.

Zasukao sam rukave i počeo graditi.

Jedne za drugom, iz pijeska, rasle su visoke kule i moćne tvrđave.

Gdje samo tren prije ničeg bilo nije, sad, dizao se, velebni dvor.

Uskoro bio je gotov – ukrašen školjkama, komadićima drveća i obojenog stakla.

S ponosom sam promatrao ono što sam stvorio.

Divio sam se njegovu sjaju i raskoši, kao i svome umijeću i vještini.

Poželio sam da zauvijek ostane tu.

I u tom trenu, ushit je zamijenila briga.

„Drugi bi ga mogli uništiti; val bi ga mogao srušiti; vjetar rasuti!” – prozujilo mi je mislima.

„Zaštiti ću ga od svega“, rekao sam sebi, odbacujući ih, iako sam znao da je to obećanje koje ne mogu održati.

Znao sam da će unatoč svoj mojoj borbi i brizi, plima jednom neizbježno doći i sa sobom odnijeti sve što sam stvorio.

Ta me spoznaja užasavala dok sam nijemo promatrao kako more postepeno prilazi sve bliže i bliže.

I tada, shvatio sam, da bez obzira koliko kratak ili dug, bez obzira što već znam neizbježan kraj i ne mogu ga promijeniti, trebam uživati u svakom trenu koji mi je dat.

Duboko sam udahnuo i sjeo pokraj dvora.

Sa pomiješanim osjećajima radosti i tuge, gledao sam kako se dvorac i pijesak od kojega je napravljen, polagano iščezava i vraća natrag u vječno i nemirno more.

I kada je bestragom nestao –  bez ljutnje, bez grča, podigao sam se i krenu dalje…

Pronaći novo mjesto i započeti ponovno.