Globalno zatopljenje ili globalno zatupljenje?

U zadnjih nekoliko godina svjedočimo vrlo opasnom i zabrinjavajućem fenomenu – svjesnom i namjernom širenju krivih informacija, zaključaka ili poluinformacija o klimatskom promjenama u specificne svrhe i za pojedinačne interese.

Narativ je sljedeći: Planet Zemlja je gostoljubivi i ugodni dom milijuna vrsta. Njeguje nas svojim sofisticiranim sustavima održavanja života kao što su kružni proces vode, proizvodnja kisika, eko i biosfera itd., a zauzvrat, mi ga ljudi nepovratno uništavamo zagađenjem, pohlepom i izrabljivanjem ‘ograničenih’ resursa na štetu svih drugih vrsta.

Ovakvo gledište u porastu je diljem svijeta.

Iako su neki elementi navedenog očigledno smisleni i upozoravaju na bitne promjene koje čovjek svojim djelovanjem uzrokuje, ovakve implikacije i zaključci koje se iz njih vade, kao i pristupi rješavanju problema su varljivi.

Antihumanizam, samoprijezir, paraliza u življenju i djelovanju, komentari poput – ‘da nas nema, planet bi se preporodio’ i slični, teško da mogu biti smislen pristup bilo kakvom, a posebno ovako globalnom i ozbiljnom problemu.

Nasuprot takvom stavu, u nastavku teksta pokušati ću argumentirati zašto su proaktivnost, kreativnost i ulaganje u tehnologiju najsmisleniji pristupi u rješavanju ovog problema.

Planet Zemlja nije ni dobronamjeran ni gostoljubiv prema iti jednoj vrsti koja na njemu živi, pa tako ni prema ljudima.

Život kakav poznajemo moguć je u izrazito uskom površinskom sloju planeta; nekoliko minuta pod oceanom ili iznad troposfere bez pomoći ikakve tehnologije ili uređaja rezultiralo bi brzom i užasnom smrću.

Prosječna temperatura u gradu kao što je Chicago u zimskim mjesecima je –7 stupnjeva celzijusa.

Bez odjeće, izolacije u stanovima, električne energije i grijanja, ljudi bi u tim uvjetima izdržali tek nekoliko sati prije smrzavanja.

S druge strane, zbog svih navedenih izuma, njegovih 9,5 milijuna stanovnika bezbrižno uživa u klizanju po jezeru Michigan i gruda se pred školama.

U tom smislu, ljudi već jesu astronauti i svojom sposobnosću prilagodbe – kreiranja rješenja problema, prilagođavaju izrazito surove uvjete svojim potrebama.

Dodajmo priči još jednu dimenziju i vratimo se malo u prošlost.

Trenutna znanstvena saznanja kažu da se današnji čovjek pojavio prije otprilike 200 000 godina na području teritorija današnje Afrike.

Da smo pukom (ne)srećom pripadnici bilo koje od prijašnjih tisuća i tisuća generacija, očekivani životni vijek bio bi nam najviše 30 godina.

Iz današnje perspektive, higijenski uvjeti života bili bi potpuno nezamislivi, dok bi naš kratki životni vijek bio ispunjen strahom, nesigurnošću i brutalnošću svake druge vrste.

Planet Zemlja bi nas se riješio uz pomoć gladi, hladnoće, bakterijskih infekcija, trovanja ili ako  baš nemamo sreće, postali bi večera neke od mnoštva divljih životinja.

Da smo ostali na toj razini razvoja, uvijek bi bili taoci “prirode”.

Ograničenost resursa i eksterne prijetnje držale bi nas u homeostazi, drugim riječima, preživljavali bi i bili u konstantnoj borbi sa silama prirode.

No protokom  vremena, uz tešku muku i žrtve, razvojem novih znanja i objašnjenja, malo po malo, uspjeli smo se zaštititi od te surove realnosti, da bi danas praktički zavladali planetom.

Odvažni, pametni i hrabri vizionari prijašnjih vremena u nasljeđe su nam ostavili niz riješenih problema i dokazanih metoda kako tim problemima najbolje pristupiti i tako nam omogućili i dali sredstva kojima smo iz generacije u generaciju izgradili civilizaciju i društvo koje danas imamo.

Zato danas uzimamo zdravo za gotovo da svi mi 24 sata dnevno imamo pristup čistoj vodi i to na desetom katu stambene zgrade u centru nekog velegrada.

Svim prijašnjim generacijama to bi bio nezamislivi luksuz.

Ljudska svakodnevnica sve do prije par stotina godina bila je ispunjenja egzistencijalnom borbom i mukotrpnim radom, dok današnje žitelje gradova brine koliko lajkova će dobiti na novoj slici koju su podijelili na instagramu ili koju od tisuće haljina kupiti u jednom od stotine prodavaonica koje mogu posjetiti.

Sve to omogućila nam je tehnologija.

Jednom u budućnosti, kada novim znanjima teraformiramo i naselimo Mjesec ili Mars, nitko od stanovnika neće razmišljati kako točno rade sustavi za održavanje života i proizvodnju kisika niti kakve su sve izazove ljudi prije njih morali svaldati da bi oni bili tu , već će razmišljati što im upravo rade voljeni i što pojesti za ručak. 

Kakve sve to veze ima sa klimatskim zatopljenjem mogli bi se zapitati?

Restriktivni zakoni i nepotrebno fiskalno opterećenje (zabrana plastike, nafte, porezi na proizvodnju C02, eko takse, i sl.) nisu ono što će nas na kraju spasiti i dugoročno osigurati održivi razvoj i prosperitet, već je to  razvoj novih tehnologija.

Umjesto zaglupljivanja – širenja panike i stvaranja pokreta “protiv čovjeka i/ili tehnologije” i vraćanja u neke niže razine razvoja s ciljem očuvanja prirode, usmjerimo pogled ka razvoju novih tehnologija (razvoju rojeva dronova koji čiste stakleničke plinove ili enzima i bakterija za razgradnju mikroplastike) i svojom kreativnošću i igenioznošću stvorimo bolje sutra za nas i naše potomke. 

Ništa još nije izgubljeno ili uništeno!

Sve što trebamo je usmjeriti svoje energiju i trud prema razvoju tehnologija i stvaranju društva koje omogućavaju suživot čovjeka i prirode, umjesto onih koje uništavaju prirodu i/ili čovjeka radi stvaranja profita.