Prošlost zove!
Kako slatka i varljiva je prošlost i miris sjećanja koje sa sobom nosi.
Kako sve blještavije i šarenije svijetli u njoj.
Kako jedna uspomena poput strijele srce probada, a druga dušu radosti kao dodir ljubavnikov.
No niti jedna uspomena život nije, samo slika kojoj sjećanje život daje…i lijepa je i živa je dok zatvorenih očiju gledam je.
Često zvala me prošlost, umiljato kao sirenin pjev, a ja, iako sam znao da u propast me vodi, svaki put bi krenuo za njom…puštajući sjećanjima da naviru i kao olujno more potope moj um i odnesu ga u duboke i tamne dubine očaja.
Tamo sam je često tražio, ali nikada je nisam pronašao.
I gledao sam je kako stoji tako svijetla i divna, kao svjetionik radosti, kao simbol minule slave i sreće, i zove me, tiho me zove…u svoj okrutni zagrljaj.
I zapitah se: „Kako da krenem naprijed dok sve me još nazad vuče ?“
I zaputih se ,slijedeći svoje srce, svoj unutarnji kompas, na uzaludan put natrag u zemlju mrtvih… i u zadnjem titraju nade stigoh do svoga cilja, do svog “spasenja”; do svog sna, samo da bih shvatio da tamo više ništa za mene nema; da vraćajući se u jučer izgubio sam danas.
Privučen bijah blještavilom prošlosti koja sigurnost obećavala je, a samo nemir dala mi je; reprizom koja zorno prikazivala je ono što je bilo i što će uvijek biti – kraj.
I svaki tvoj put završiti će tako, koliko god puta ga ponavljao, u prošlosti te ništa ne čeka.
Stoga ne vraćaj se, koliko god privlačni dvori prošlosti u oblacima sjećanja bili.
Put je naprijed…samo naprijed.
~N
