U POTRAZI ZA ISTINOM?
Kako postavljate sve više i više pitanja u jednom trenu ona se počinju prelijevati i postaju odgovori.
No ti odgovori, koliko god istinitim se činili u datom trenutku i životnoj situaciji, nisu kraj vaše potrage već samo početak nove.
Što više znate, to vam sve jasnije postaje koliko malo znate, odnosno, koliko toga ne znate.
Kako je to Sokrat davno rekao:
„Znam da ništa ne znam.“
Trebali bi biti jako nemaštoviti ili jako arogantni da bi i na tren pomislili kako ste dosegli krajnju spoznaju o nečemu.
Nažalost, većina organizacija okuplja svoje sljedbenike upravo oko ideje kako baš oni imaju apsolutno znanje i istinu, i kako su svi drugi u krivu (stvarajući podjelu na „mi“ i „oni“).
Hvatanje za apsolutne istine u životu je gubitak vremena. (Pročitajte više u: Odbacite okove dogme).
To je kao da pokušavate uhvatiti rijeku rukama.
To je kao da pokušavate zaustaviti vrijeme, život, svemir; kozmički ples bezbroj čestica koje se neprestano rađaju, umiru i mijenjaju oblik.
No unatoč tome i dalje pokušavamo, a mnoštvo gurua, psihologa, filozofa, propovjednika, doktora i vođa su tu da nam ponude svoje istine, ako smo spremni uložiti svoje vrijeme, trud ili novac kako bi ih otkrili.
Zašto to radimo?
Zašto tako olako predajemo svoju slobodu i život u tuđe ruke?
Zašto izbjegavamo slijediti svoj put; svoje zamisli; svoje snove?
Odgovor je vrlo jednostavan:
Zato što želimo sigurnost!
Zato što se bojimo pogriješiti!
Zato što se bojimo biti odbačeni i neprihvaćeni – drugačiji od drugih!
U našu obranu, postoje vrlo dobri razlozi za takvo ponašanje utkani u naše gene.
Naš um (u ovom kontekstu) možemo definirati kao uređaj koji je zadužen za izbjegavanje rizika (nesigurnosti) i povećanje reda (sigurnosti).
Stvaranje predvidljivih uvjeta i rutina povećava naše šanse za izbjegavanje neželjenih i po mogućnosti kobni ishoda.
Da nije tako, ja vjerojatno ne bih bio ovdje i pisao vam o tome jer ljudska rasa ne bi preživjela evolucijsku bitku i dosegla stupanj razvoja koji danas imamo.
Druga je naša potreba da smo dio grupe, jer izolirani i usamljenim, ovisimo samo o sebi, a to je jako loša strategija ako želite preživjeti!
Ljudi su se počeli udruživati iz vrlo praktičnih razloga – kako bi povećali svoje šanse za preživljavanje (obranili se od napada životinja, drugih ljudi); kako bi dijelili resurse, razmjenjivali usluge, podijelili rad i zajedno stvarali nešto što svatko sam za sebe nikada ne bi mogao.
Uz egzistencijalnu potrebu za preživljavanjem i razmnožavanjem, treći razlog bio je potreba za interakcijom s drugima (socijalizacijom) – neophodna za intelektualni i emocionalni razvoj u zdravog čovjeka.
Uzevši sve to u obzir nije ni čudo da se užasavamo nesigurnosti i odbijanja, jer je to sve do nedavno, značilo gotovo sigurnu smrt (izgnanstvo iz zajednice, bilo je ravno smrtnoj kazni).
Zato i dan danas imamo potrebu znati da smo na pravom putu, da smo napravili pravu „stvar“, da smo odabrali pravog partnera, posao, cilj…kako bi maksimizirali šanse za preživljavanje.
No znati sve i biti u pravu svaki put je naprosto nemoguće.
Kako je to briljantno rekao Napoleon Hill:
„Neznanje i strah su jedini neprijatelji od kojih je ljude potrebno spasiti.“
Vaše nezadovoljstvo i poriv za potragom („Mora biti nešto više od ovoga!“) rezultat je odluke kojom ste vlastitu slobodu zamijenili za udobni zatvor, iluzornu sigurnost koju pruža gomila, civilizacija, društvo.
Odustali od potrage za istinom, za smislom; odbacili vlastite zaključke i prihvatili istine nekog drugog (autoriteta).
Svoje ste strahove namirili konformirajući pravilima većine, svaki put umanjujući i gubeći dio sebe.
I onda se pitate tko ste?
Koga pitate?
Iste one koje su vas dekonstruirali i indoktrinirali u skučene svjetonazore i doktrine koji su sami stvorili?
Zašto uporno tražite od drugih da vam kažu ono što već znate da trebate učiniti da bi postali ono što jeste?
Kako je to briljantno rekao George Bernard Shaw:
„Život ne služi tome da pronađemo sebe. Život je tu da stvorimo sebe!“
Istinu (sebe) nećete se pronaći u jednostavnom, sigurnom i udobnom.
Pronaći ćete je kroz nevolju, nesigurnost i rad.
Pronaći ćete je u kaosu; u nepoznatom – u mračnim dubinama vašeg uma u koje se bojite zaći.
Propitivanjem svega što znate; svega što čujete, vidite i pomislite.
Svega što mislite da znate i što drugi misle da znaju.
U mislima i djelima koja vas užasavaju i tjeraju na promjenu.
U sukobu s vašim najvećim strahom – nesigurnosti (kaosu).
“Ne pretpostavljaj ništa, propituj sve!” , rekao je James Patterson.
Ako želite napredovati, “mentalitet krda“, ta evolucijska stečevina koja vas je uspješno dovela dovde, neće vas odvesti dalje.
Time što pristajete ići s krdom, utopiti se u bezličnoj masi, slijediti zakone, trendove i pravila koja vas udaljavaju od istine (sebe), činite si više štete nego dobra.
Friedrich Schiller rekao je:
„Glas većine nije dokaz pravednosti.“
Izgovori kao: „Nisam mogao znati!“; „Svi su drugi radili isto!“; „Nisam imao izbora.“…itd., ne opravdavaju vas!
Istina je da ste mogli znati, ali niste željeli znati!
Istina je da ste mogli postupiti drugačije, ali vas je bio strah!
Svjesno ste zakopali glavu u pijesak, izgradili zid, zatvorili uši i odlučili prestati tražiti.
Prihvatili ste pitku istinu većine kako bi umanjili tjeskobnost i strah koji propitivanje istih donosi.
Potražili ste spas u zagrljaju poznatog!
Ali to nije put tragaoca za istinom – čovjeka koji želi pronaći smisao.
Istaknuti pojedinci, vizionari i inovatori koji su bili ispred svoga vremena i koji su nas svojim radom, odricanjem i hrabrošću da se sukobe sa dogmama, pravilima i zakonima koji su vladali u to vrijeme, doveli korak bliže istini – učinili su to tako što su nam pokazali ono što ona nije, a ne tako što su nam rekli što ona jest!
Nemojte misliti da ste budala zato što priznajte da ne znate.
Niti jedan pravi znanstvenik, filozof ili mudrac vrijedan čitanja nikada nije bio “siguran”.
Otkrića najvećih znanstvenika zovu se teorije iz jednog vrlo jednostavno razloga – ona su samo jedan od načina objašnjavanja stvarnosti u kojoj postojimo, ne pravilo!
Voltaire je rekao:
“Čuvajte se onih koji traže istinu, a još više onih koji je nađu”.
Odgovori su smrt, prestanak traženja, kraj priče!
Pitanja su ta koja nas potiču da idemo dalje, tražimo i napredujemo.
Douglas Adams, majstor znanstvene fantastike, u „Vodič kroz galaksiju za autostopere“ ponudio je svoj odgovor na pitanje smisla života, svemira i svega:
42.
Nije greška – broj 42 je odgovor!
Tim apsurdnim odgovorom razočarao je mnoge čitatelje koji su očekivali veliko otkrivenje na kraju romana, ali je potvrdio ono što sam vam ovdje pokušao prenijeti, a Buda ovjekovječio slijedećim riječima:
“Ne vjeruj zato što je tako mudrac rekao, ne vjeruj zato što je takvo uobičajeno mišljenje, ne vjeruj zato što je tako zapisano, ne vjeruj zato što je to prorečeno, ne vjeruj zato što drugi u to vjeruje, vjeruj što si sam prosudio da je istina.”
