Evolucija Nesreće – pošast 21. stoljeća

proizvodnja-pristanka-1


U današnjem svijetu ljudi su “izgubili dodir sa stvarnošću materijalnog svijeta”. Postali su odsječeni od prirode i “zasićeni trivijalnostima”, a fokus se prebacio iz rješavanja vanjskih, egzistencijski problema na bavljenje unutarnjim previranjima i promišljanjima.

U isto vrijeme, u svakodnevnom životu ljudi potrebno je sve manje i manje fizičkog napora, dok su njihovi umovi sve više koriste, a ne rijetko su preplavljeni mnoštvom informacija i odluka koje do samo par decenija prije nisu trebali donositi.

Umjesto hvatanja u koštac sa stvarnim problemima, ljudi se sve više bore sa apstraktnim problemima koji postoje samo u njihovih glavama.

Bilo da se radi o nepromjenjivoj prošlosti ili neizvjesnoj budućnosti, ljudski um je svugdje osim u sadašnjosti.

Umjesto doživljavanja život izravno, čita o tome u novinama i knjigama.

Umjesto da se usredotoči na izgradnju karaktera na temelju djelovanja, on je zabrinut percepcijom sebe u očima drugih.

Život kao takav počinje  gubiti oslonac u realnosti i biti življen sve više u mislima i mašti. Umjesto da se bore protiv toga, ljudi se samo sve dublje povlače u imaginarne svjetove, a sukobljavanje sa stvarnošću postaje sve teže i bolnije.

U tome im pomaže mnoštvo distrakcija – filmova, serija, knjiga, grupa, igara, religija, sekti i sl. koji propagiranju bježanje od samoga sebe u neki drugi svijet u kojemu su pravila znana i nagrada zagarantirana.

Uz sve brži tempo svakodnevnog života, progresivnu stopu po kojoj se nove informacije proizvode i distribuiraju; pritisnuti sve većim brojem izbora o tome što učiniti sa svojim životom, svaka opcija i odluka mora biti detaljno izvagana.

To iziskuje ogroman mentalni napor na koji čovjek nije navikao i introspektivnu samoanalizu koja je većini ljudi odviše bolna i zahtjevna.

Jedan od takvih oblika introspekcije je „pisanje dnevnika“, i time analiza svojih misli i djela prije donošenja odluka. Ali jedino što pisanje dnevnika donosi je još razmišljanja o istom, i tako u krug.

Članak iz Scribner-a iz 1896. piše, kako je američka mladež postala “generaciji koja je više zainteresirana za pitanja o životu nego sam život”. To je napisano prije više od 100 godina, a i dalje smo pogođeni istim stanjem.

Odvajanje od stvarnosti uzrokovano sve lagodnijim životom lišenim egzistencijalnih pitanja, neprestana introspekcija, analiziranje i promišljanje o sve više mogućnosti i mnoštva odluka koje treba donijeti o slijedu vlastitog života, potaknulo je stvaranje negativne povratne petlje koja guši čovjeka i čini ga nesretnim.

Život je izgubio svoju „svrsishodnost“ zbog industrijskog napretka, pogodnosti „modernog“ življenja i tehnologije koja je udaljila ljude od sebe i jedne od drugih.

Ljudi su htjeli shvatiti zašto se to dogodilo, ali što su više analizirali problem to se život činio manje stvarnim.

Progonjeni “neispunjenom čežnjom za življenjem stvarnijeg života'”, ali u nemogućnosti da je ispune, bivali su osuđeni na život ispunjen tjeskobom i nemirom.

Pojedinci se sve više žale na osjećaje akutnog nemira, anksioznosti i depresije, ili jednostavno apatije i umora koji ih tjera da leže na kauču i čekaju da sve prođe; da prođe još jedan dan; da život nestane i svijet krene dalje.

Svaka akcija čovjeka biva relativizirana i ništavnost ga preplavljuje. On biva onemogućen donijeti bilo kakvu trajnu odluku progonjen neograničenim mogućnostima koje svijet obećava, ali ograničen voljom i vremenom da ih ostvari.


poremecaj-licnosti-300x276

Neurolog George Miller Beard skovao je naziv tog novog stanja: “neurastenija“. U svojoj knjizi, „Američka Nervoza“, iz 1880. opisao je simptome neurastenije, kao što su: “želju za stimulansima i opojnim drogama, strah od odgovornosti, otvorenih mjesta ili zatvorenih mjesta, strah od društva, strah od usamljenosti, strah od straha, strah od „svega“, manjak mentalne kontrole, nemogućnost donošenja odluka o beznačajnim stvarima i beznađe”.

Nalazite li se u tome?

To je bolest nekontroliranog napretka i razvoja civilizacije, gdje je čovjek postao sredstvo, a ne ishodište života.

Neurastenija postaje krovna dijagnoza za razne bolesti, ali one su sve ujedinjene zajedničkim učinkom – „Paralizom volje“.

Uspon onoga što novinari nazivaju “epidemija neurastenije” zbunila je mnoge promatrače, koji su  iznenađeni činjenicom da iako je život sve ugodniji i lakši, ljudi su sve manje sretni. Magazin MUNSEY je 1897. napisao:

“Zašto sad kad je život svakim danom sve vrjedniji življenja … sve više ljudi odlučuje napustiti ga?”

Najčešći odgovor na pitanje koje je postavljeno u magazinu MUNSEY bio je da je život postao odviše stresan – na poslu, kod kuće, u školi.

Lijek za neurasteniju, dakle, bio je jednostavan: više odmora i zabave. Trebalo je smanjiti pritisak modernog načina življenja, odnosno velike dokolice, okupirajući misli ljudi „zabavnim“ i „opuštajućim“ aktivnostima.

Znanstvenik i filozof Herbert Spencer napisao je:

“Mogu vam reći da smo previše propovijedali evanđelje rada. Vrijeme je da se propovijeda evanđelje opuštanja”.

U današnjem društvu, izuzev novca i posla, to je jedna od glavnih tema – kako što kvalitetnije iskoristiti svoje slobodno vrijeme?

U tu svrhu, liječnici su propisivali dosta mirovanja onima koji pate od simptoma nemira, depresije i tjeskobe, smanjivanje fizičke aktivnosti i odgađanje donošenja bilo kakvih odluka koje bi mogle prouzrokovati dodatni stres.

Ako je sustav pojedinca bio preopterećen, lijek je bio povlačenje iz svijeta i problema koji su doveli njega doveli.

Kako se mirovanje i povlačenje u svoj dom pokazalo neuspješnim u ublažavanju simptoma neurastenije, srednji i viši sloj građana počeo se povlačiti još dalje iz svoje svakodnevnice odlazeći u lječilišta izvan grada, gdje se težili vraćanju tjelesne i psihičke ravnoteže kroz razno razne metode „opuštanja“ – kupke, ispiranje crijeva, masaže, fototerapijom, elektrošokovima ili posebnom prehranom.

Ostali, koji su smatrali da odmor i opuštanje nisu dovoljni za izlječenje okrenuli su se narkoticima. To im je bilo omogućeno napretkom u kemijskoj industriji i sve većoj dostupnosti razno raznih pripravaka i lijekova koji su se koristili ne samo za smanjenje fizičke i psihičke boli, već i ublažavanje osjećaja dosade i anomije.

Sve do 1914. godine, Amerikanci su mogli kupiti kokain, opijum, morfij i heroin u patentiranim lijekovima ili bezalkoholnim pićima.

Brojni muškarci i žene slijedili su primjer Mary Boykin Chesnut, koja je 1863. godine uzela opijum za ‘ublažavanje dosade’ od duge i neugodne vožnja kočijom.

Općenito, Amerikanci sa kraja 19. stoljeća bili spremniji od svojih predaka učiniti bilo što kako bi izbjegli fizičke i emocionalne nelagode, ali korištenjem narkotika smo su još više tonuli u nestvarni svijet iz kojega su htjeli izaći.

Uporaba droga privremeno bi riješila i uklonila probleme i brige iz svijesti pojedinca, ali dugoročno ne bi otklonila stanje zbog kojega je čovjek počeo koristiti narkotike, već bi stvorila novo – ovisnost.

Oba ‘lijeka’ pokazala su se neučinkovita jer su ljude ostavljali u lošijem stanju nego što su ih našla.

Pojedinci koji su se zatvarali u svoju spavaću sobu, izolirali od svijeta i konzumirali narkotike, ostajali bi sami sa svojim mislima, što je dovodilo do još više introspekcije i ponavljanje tjeskobnih i depresivnih epizoda. Povlačenje iz života u svoj um samo je služilo daljnjem produbljivanju osjećaja bespomoćne pasivnost.


chiselled

To je dovelo do novog pogleda na situaciju, koji problem nije vidio u preopterećenost pojedinca već u njegovom povlačenju iz stvarnosti.

Ako se čovjek želi osloboditi disonance koja je u njemu stvorena težnjom za ‘stvarnijim životom’ i osjećaja nestvarnosti i trivijalnosti istoga, to ne može postići povlačenjem u sebe, konzumiranjem droge i očekivanjem da će problemi nestati sami od sebe ako dovoljno dugo ne misli o njima.

Treba izaći van sebe, eksperimentirati, tražiti, doživjeti život. Prestati doživljavati život u svojoj glavi, kroz priče i iskustva drugih, knjige, već iz prve ruke ga ‘okusiti’.

Ako u suvremenoj kulturi nedostaje izazova i iskustava, stvori ih sam. Budi aktivni sudionik života, ne pasivni promatrač i potrošač. Ako imaš potrebu za autentičnim doživljajem samog sebe, pronalaska sebe, nemoj otupljivati svoja osjetila raznim opijatima i povlačiti se iz svijeta. Pronađi svoju strast. Ako te životne prilike pritišću, nemoj se predati; gurni natrag jednakom snagom.

Iz te filozofije rođen je protukulturalni pokret koji je za cilj imao pobunu protiv banalnosti življenja, protest protiv prekomjerne blagosti, zaglupljujuće pasivnosti i konformizma.

Cilj je bio oživjeti rasu odlučnih, dosljednih muškaraca koji su bili jaki tijelom, umom i dušom.

Muškaraca koji su voljeli borbu više od udobnosti koje pruža moderno društvo.

Muškaraca koji su bili proaktivni i prepreke gledali kako izazove koje treba svladati i u tom procesu ostvariti sebe.

Danas, možda više nego ikada prije, potreban nam je takav način razmišljanja i djelovanja kako bi ostali ‘zdravi’ u društvu koje se neumoljivo brzo mijenja.

Kako bi izbjegli anomiju, depresiju, besmisao i relativnost vlastitog postojanja i ostvarili sebe kao pojedince u svijetu u kojemu je tehnologija učinila čovjeka nepotrebnim, moramo preuzeti odgovornost za svoj život.

Ponovno postati gospodari sebe, a ne sluge i bezglavi potrošači industrije zabave (bijega od sebe).

Izaći iz zone komfora; učiniti svoj život autentičnim i drugačijim; dopustiti sebi uspjeti i tako izbjeći trivijalnost življenja.

Ocijenite članak:

Prosječna ocjena 5 / 5. Broj glasova: 2

Za sada nema glasova! Budite prvi koji će ocijeniti ovaj post.

Podjeli: