Zašto održivost nije održiva?
U ovom tekstu ću nastojati argumentirati zašto su ideje održivog razvoja tj. izbjegavanja problema naspram rješavanja problema zapravo izuzetno opasne, koliko god to kontraintuitivno na prvu zvučalo.
Motiv i ono na što se zapravo referiram je naš, gotovo univerzalno prihvaćeni politički smjer – rješavanje klimatskog pitanja putem ograničavanja emisija ugljika i slijedom toga ograničavanja ekonomskih aktivnosti pod sloganom održivog razvoja.
Odmah na početku želim napomenuti da nisam skeptik u smislu je li globalno zagrijavanje stvarno i koliko je ljudska aktivnost odgovorna za njega. Svakome tko ih zna čitati i pravilno interpretirati, dokazi snažno govore u prilog gore spomenutog.
Pitanje kojim se ovdje bavim je – da li mi kao društvo, smisleno i ispravno reagiramo na problem?
Da bih argument izložio na pravilan način, moram se kratko vratiti na povijest napretka ljudske vrste, počevši od njenog samog podrijetla u istočnoj Africi.
Kao i sve druge vrste na planetu, u počecima smo i mi imali vrlo prirodan i održiv životni stil u skladu s tadašnjim okolišem za koji su naši geni bili namijenjeni.
Iz današnje perspektive – to je bio pakao.
Gledajući na stvari iz perspektive održivosti, situacija je bila savršena – zrak je bio kristalno čist, rijeke bistre, okoliš gotovo netaknut a ipak smo živjeli užasne živote u konstantom strahu od napada predatora, gladi, bakterija (specifično evoluiranih da nas ubijaju, npr. kolera), itd.
Iako današnja paradigma boraca za okoliš često glasi: “Mi smo ti koji truju, zagađuju i uništavaju okoliš”, istina je da je biosfera ta koja je većinu povijesti pokušavala otrovati i ubiti skoro svaki organizam koji je postojao.
Podatak da je 99,9 % vrsta koje su ikad živjele, unatoč evoluciji i adaptacijama, naš planet svejedno ubio, jasno govori kolika je stvarna mogućnost da se ijedna danas živuća vrsta može nadati izbjeći istu sudbinu.
Srećom, ljudska društva su postigla određeni “probojni kapacitet” – tj. sposobnost generiranja objašnjenja realnosti, za razliku od svih drugih vrsta, koje se mogu osloniti samo na znanje koje su dobili iz gena.
Tu se da primjetiti da postoji vrlo intiman odnos između objašnjavanja svijeta i upravljanja svijetom, te da nam ta veza pruža vrlo specifično oružje u borbi za opstanak.
Kreiranje novog znanja je našim precima omogućilo bijeg iz pakla istočne Afrike te nam danas omogućava nevjerojatno ugodan život u odnosu na prijašnje generacije.
Naime, ne postoji ljubazan, ugodan okoliš., takvim se samo čini, jer smo ga mi svojim znanjem prilagodili sebi.
Planet Zemlja ima izrazito tanki sloj, donekle podoban za život, da zaronimo u more ili se vinemo u troposferu, bili bismo mrtvi u roku nekoliko minuta bez pomoći tehnologije koju smo kreirali da nam to omogući (a da nam pritom bude ugodno).
Štoviše, ne moramo ni ići tako daleko.
Krajem prošle godine sam imao priliku posjetiti Chicago u prosincu. Prosječna temperatura tada je oko -20 C°.
Kad bi naše pretke Iz Afrike prebacili izravno tamo, bili bi mrtvi kroz nekoliko sati.
Međutim, primjenom kreiranog znanja u vidu tehnologije, današnji ljudi tamo bezbrižno kližu zaleđenim jezerima, slave blagdane u zagrijanim kućama i to uzimaju zdravo za gotovo.
Čikaški okoliš je i dalje surov i brutalan, jedino se promijenilo to, što sada postoji sloj znanja između nas i njega, a to nam iskrivljuje percepciju.
Sve što sam dosad naveo je većinom općeprihvaćena povijest i u tom smislu je nekontroverzno.
U nastavku ću pokušati iznijeti suštinu neslaganja s današnjim pokretom održivosti.
Spomenuti preci iz Afrike bili su gotovo u svakom pogledu biološki identični današnjim ljudima.
Imali su kognitivne kapacitete generiranja objašnjenja svijeta koji ih je okruživao ali su i dalje generacijama živjeli u već spomenutoj agoniji od života.
Kad bi neki budući arheolog našao ostatke naše civilizacije, vjerojatno bi mogao vrlo precizno odrediti u kojem smo periodu mi živjeli (možda čak i točnu godinu).
Međutim, kad danas sagledamo nađene artefakte prvih ljudskih civilizacija, jedva da možemo odrediti točku vremena u razmaku od 10 000 godina, što u prijevodu znači da se za vrijeme njihovih života skoro ništa nije mijenjalo.
Tehnologija oštrenja koplja, paljenja vatre i ostalog se tako sporo razvijala, da se tisućljećima jedva primjećivala razlika u arheološkim nalazima, a iz perspektive njihovih života, nikad se ništa nije mijenjalo.
Ne zato jer oni napredak nisu htjeli, nego jer jednostavno nisu znali kako ga postići.
U tom smislu, ideja održivosti uključuje misao da postoji neopasan, stabilan način življenja koji je lišen egzistencijalnih problema i gdje daljnji progres i kreativnost nisu potrebni.
Iako nas povijest uči da okoliš sam nikad, ništa ne održava stabilnim na duži period vremena.
Upravo zbog toga danas nemamo puno zapisa većine statičnih, nepromjenjivih društava koja su postojala u prošlosti, iz jednostavnog razloga što ne opstanu dovoljno dugo da ostave bilo kakav trag.
Planet Zemlja ih je izbrisala iz povijesti, zbog nemogućnosti generiranja novog znanja za nove izazove (nemogućnosti napretka).
Povijest čovječanstva je povijest smrti i neuspjeha, sve do možda najbitnije točke u ljudskoj povijesti – perioda prosvjetiteljstva.2
Nameće se pitanje – zašto? Što je tada bilo drukčije od svega što je tomu prethodilo?
Okarakterizirao bih to kao predanost brzom, otvorenom napretku – odbijanju održivosti te prihvaćanju da nikad nećemo postići nešto poput neproblematičnog stanja.
Sav napredak (rješavanje problema) stvara nove probleme, ali oni su bolji problemi i jedini način preživljavanja je dugoročno se obvezati da ćemo nastaviti napredovati suočeni s tom realnošću.
U vrijeme perioda prosvjetiteljstva u Europi, prvi put u povijesti razvili smo sposobnost suočavanja s nepredviđenim i iz te se pozicije više nikad ne bi trebali romantičarski osvrtati na periode statičnosti, stagnacije i održivosti.
A danas radimo upravo to na primjeru globalnog zatopljenja.
Ranije sam iznio činjenicu da živimo na planetu koji se ubrzano zagrijava i da mi kao vrsta tome doprinosimo.3
U dobroj mjeri shvaćam prvu instiktivnu reakciju većine ljudi, da bi kao društvo trebali prestati s aktivnostima koje izazivaju klimatske promjene, kako bi proces zastavili i tako riješili problem.
Međutim, kao što sam već izložio, smatram da je strategija održivosti potpuno kriv i neefikasan pristup rješavanju istoga.
Iako je čovjek na negativan način počeo utjecati na okoliš još u industrijskoj revoluciji, prve prave teorije i objašnjenja od strane znanstvene zajednice su se pojavile tek 1965. godine.4
Međutim, tad je već bilo prekasno za izbjegavanje katastrofe.
Kao ključno pitanje nameće se: koju strategiju primijeniti za rješavanje problema?
Rješenje mora biti masovno ulaganje u razvoj novih tehnologija koje će doprinjeti čišćenju okoliša i snižavanju temperature.
Umjesto toga, današnje politike idu u smjeru alokacije većine sredstava jednom singularnom pristupu– snižavanje i ograničavanje ekonomske aktivnosti.
Kao društvo smo postali potpuno opsjednuti idejom kažnjavanja ekonomske aktivnosti kao načina ograničavanja ispuštanja stakleničkih plinova, iako nam to ne bi stvarno pomoglo da izbjegnemo katastrofu te bi nas vratilo u stagnaciju i statičnost, prema kojoj povijest nije imala milosti.
Samo zamislite kad bi medicinskoj znanosti, glavna metodologija liječenja slomljenih noseva bila podizanje svijesti o sprječavanju tučnjava u barovima.
Kad bi se fokusirala samo na prevenciju, a ne na liječenje, postigla bi vrlo malo i jednog i drugog.
Klimatske promjene nisu prva i neće biti zadnja egzistencijalna opasnost u kojoj se čovječanstvo zateklo.
Međutim, ako si dopustimo da nas ova epizoda gurne u smjeru izbjegavanja umjesto rješavanja problema, tj. ka statusu quo (statičnosti) ona sljedeća kriza (ako ovu uz sreću preživimo) bi nas mogla uništiti.
Uostalom, zašto na hlađenje biosfere uopće gledamo kao na neki nerješiv tehnološki problem?
Kad se pogledaju svi ostali dosezi tehnologije, lako je uočiti da taj problem onda i nije tako kompleksan. Iz te perspektive, statičnost je problem, a ljudi i naša kreativnost su rješenje.
Za kraj bih ponudio kratki misaoni eksperiment:
U Mliječnoj stazi nalazi se između 200 – 400 milijardi zvijezda s puno više pripadajućih planeta. I ‘prazni’ prostor između tih zvijezda i planeta je sastavljen od atoma.
Spomenuta Mliječna staza je naravno samo jedna od milijardi galaksija u poznatom svemiru.
Na trenutak probajte zamisliti sav taj prostor. U cijelom tom prostranstvu, već milijardama godina se ne događa skoro pa ništa.
Ogromni, hladni i mračni bezdan ispunjen većinom atomima helija i vodika bude osvijetljen tu i tamo nekom eksplozijom supernove u vrlo primitivnim i jednostavnim transformacijama tih atoma.
Vrijedi spomenuti da se više kemijskih transformacija dogodi uz djelovanje ljudske kreativnosti na Zemlji nego u ostatku svemira.
Na samo jednom od svih tih spomenutih planeta (koliko zasad znamo) događa se nešto skroz drukčije i za cijeli svemir unikatno.
Jedna jedina vrsta, od milijuna kojih žive na tom planetu, je u jednoj točki vremena razvila mogućnosti da svojim odlukama može oblikovati svu drugu materiju po svojim željama.
Od atoma željeza i kositra izrađuje teleskope kojima gleda objekte udaljene stotinama tisuća svjetlosnih godina od svog matičnog planeta. Hrpom metala i tekućine specifičnih konfiguracija, slijeće na obližnji mjesec i spušta se na oceansko dno.
Kad stvari pogledamo iz te perspektive, jedina nada svemira da će mu se ikada dogoditi nešto zanimljivo je da nekad, nekako, naša, ljudska kreativnost dođe do svih tih beskonačnih i dosadnih atoma vodika i helija te da ih oblikujemo po našim željama.
Od sve druge materije u svemiru, jedino ljudi to mogu.
U tom smislu, ljudska vrsta je nešto najbitnije, najnevjerojatnije i potpuno jedinstveno u povijesti svemira.
Ako u ovom prijelomnom trenutku u povijesti donesemo prave odluke i nađemo rješenja problema koji su pred nama, siguran sam da nas čeka budućnost vrijedna življenja, a doslovno neograničena prostranstva svemira su spremna za nas i naše potomke.
——————————————————————————————————————–
(1). https://www.encyclopedia.com/daily/is-it-true-that-99-9-of-all-species-are-extinct/
(2). https://hr.wikipedia.org/wiki/Prosvjetiteljstvo
