Konzumerizam i dehumanizacija čovjeka

dehumanizam konzumerizam materijalizam


Početak 20. stoljeća donio je veću dostupnost robe široke potrošnje, lijekova, medijskih publikacija i mogućnosti zabave za velik broj ljudi koji prije nije imao pristup takvom ‘luksuzu’.

Ugodno življenje, prije dostupno samo bogatim i privilegiranim, postalo je dostupno široj populaciji.

Povezani članak: U kakvom svijetu živimo?

Novine i razne publikacije  preplavile su ulice i zaokupljale misli pojedinaca.

Znanost je svakim danom širila horizonte ljudskih mogućnosti i svojim otkrićima pokretala masovnu proizvodnju , a moćni industrijski stroj, potaknut rastućim potrebama i apetitima novonastalih potrošača stvarao je sve više i više.

Povećanje mogućnosti i izbora, nažalost,  bila je samo vješta varka, jer se izbor svodio na odabir između unaprijed određenih i serviranih mogućnosti, koje su zapravo “tjerale” čovjeka da izabere ono što mu stvarno i ne treba. 

Umjetno stvorene potrebe i nova  potrošnja bila je prilagođena potrebama i željama rastuće industrije, odnosno, stvaranju profita i promicanju onoga što ćemo kasnije u povijesti upoznati kao ‘konzumerizam’.

Konzumerizam je pojam kojim se opisuje stav prema kojemu sreća nekog pojedinca ovisi o konzumaciji dobara i usluga, odnosno posjedovanju materijalnih dobara. Odnosi se na pretjeranu težnju za posjedovanjem i gomilanjem stvari.

Uspon konzumerizma počeo je početkom 1960-ih u SAD-u, a vrhunac je imao prije ekonomske krize u 2010.-tima. Uspjeh konzumerizma temelji se na uvjerenju, da roba daje značenje pojedincima i njihovim ulogama u društvu. 

Globalizacija, kao moderni fenomen samo je pospješila razvoj konzumerizma, koji je pridonio većoj konkurenciji, kvaliteti i ponudi proizvoda, ali i dehumanizaciji društva.

Mnoge stvari koje ljudi kupuju danas služe samo kao umjetni oblik sigurnosti, statusni simbol  i pokazatelj ‘vrijednosti’ neke osobe.

Njihova prvenstvena uloga da zadovolje neku potrebu postala je sekundarne važnosti i neko dobro više se ne kupuje radi njega samoga nego da bi služilo kao određeni produžetak te osobe.

Dehumanizacija društva kroz materijalizam i kapitalizma uzela je svoj danak u promjeni fokusa sa čovjeka na stvari (novac).

Vlasništvo i novac postali su temeljne društvene vrijednosti uspješnosti i sreće, jer je novac kao sredstvo razmjene postao pokazatelj koliko netko može kupiti i imati, i u svezi s time koliko vrijedi kao osoba u društvu opčinjenom posjedovanjem materijalnih dobara.

Potiskivanjem čovjeka i njegovih potreba iz prvog plana u korist mahnite utrke za sve većim stjecanjem materijalnih dobara dovelo je do smanjenja zadovoljstva životom, te povećanja osjećaja izgubljenosti, depresije i narcisoidnosti. (Povezani članak: Evolucija Nesreće – pošast 21. stoljeća)


consumerism

Što više imaš to više želiš, a što više imaš to je užitak i radost koju doživljavaš svakom dodatnom potrošnjom sve manji.

Nažalost, to saznanje ne pomiče čovjeka u suprotnom smjeru – okretanju sebi, već ga kao ovisnika gura da radi još više i konzumira još više, nadajući se da će kad dosegne sljedeću razinu napokon biti sretaniji. (Povezani članak: Jedna Stvar Koja Donosi Sreću?!)

U toj bjesnomučnoj borbi za stjecanjem uhvaćena je gomila ljudi jer ih je društvo uvjerilo da ih na cilju čeka odrješenje i trenutak odmora od samouništavajuće utrke u kojoj sudjeluju, ali svaki put kad pomisle da su nadomak cilju, taj isti cilj izmakne se malo dalje, ostavljajući ih da „učine još jednu stvar, pa će onda napokon moći uživati“.

Ali taj trenutak nikada ne dolazi jer nikada nije dosta i vrijeme za predah nikada ne dolazi, već se tempo samo ubrzava, ostavljajući sve manje vremena za stvarno življenje i bavljenje onim aktivnostima koje nas zbilja usrećuju.

Ljudi koji su shvatili besmisao svog tog žrtvovanja i mukotrpnog rada radi stjecanja i gomilanja materijalnih dobara, često su marginalizirani i osuđivani od strane društva – svojih obitelji, prijatelja i sudružnika.

Njihovo odbijanje sudjelovanja u igri u kojoj nikada ne možeš pobijediti drugi gledaju kao nedostatak ambicioznosti i lijenost, a zapravo takvi pojedinci su najčešće zadovoljniji i sretniji svojim životima jer svaki dan žive onaj život za koji svi drugi štede i rade, kako bi ga jednom mogli priuštiti.

Život je danas, ne jučer, ne sutra.

Za sreću i ispunjen život ne trebate čekati, ne trebate posjedovati, ne trebate imati, ne trebate gomilati, jer „nije bogat onaj koji puno ima, nego onaj kome malo treba“.

Tada ne samo da ste bogati, nego ste i slobodni svega onoga što druge sprječava da budu bogati i sretni, a to je način razmišljanja da im „nešto“ treba da bi to dosegli.

Ocijenite članak:

Prosječna ocjena 5 / 5. Broj glasova: 2

Za sada nema glasova! Budite prvi koji će ocijeniti ovaj post.

Podjeli: