POSEBNI STE BAŠ TAKVI KAKVI JESTE!
Morati ću vas razočarati – NISTE!
NISTE POSEBNI!
Ne mogu svi biti posebni.
To poništava samu definiciju te riječi.
Na koji način je to svatko od nas poseban, a ničim to nije stekao?
Zato što ste žena, muškarac, bijelac ili nešto treće?
Zato što ste se rodili?
Kako je to netko uopće mogao imati ikakvog utjecaja na to hoće li se, kad i gdje roditi, a još manje hoće li biti poseban?
Nije li ‘posebno‘ osobina koja razdvaja (na dobar način) nesvakidašnje od uobičajenog?
Svi mi jesmo jedinstveni – imamo jedinstvenu osobnost, izgled, snove, želje i ciljeve.
Ali, svi nismo i ne možemo biti posebni!
Ta opasna ideologija koju propagira nova ljevica1 pokušava „izjednačiti“ i poništiti vrijednost posebnog veličajući raznolikosti, dok u isto vrijeme kažnjava one najbolje među nama, tvrdeći da su svi jednaki i nema nikakve razlike između prvog i zadnjeg, najboljeg i najlošijeg…
To je vrlo očito u politički korektnim2 krilaticama kao: „Svi su posebni na svoj način!“, „Nije važno pobijediti, važno je sudjelovati!“, „Slažemo se da se ne slažemo!“… i sl.
Što nam njima i mnoštvom drugih žele poručiti?
Kako je uredu biti gubitnik!
Kako je uredu zadržati svoje krive i štetne stavove.
Kako se ne trebate truditi biti bolji!
Kako vas svi trebaju prihvatiti i voljeti takve kakvi jeste – u suprotnom, oni su problem.
Kako je uredu ako ste lijeni, nedisciplinirani, neorganizirani, emotivno nestabilni, zadrti, neobrazovani… vi niste problem, vi ste žrtva!
Nije problem u vama nego u drugima; u svijetu i oni se trebaju mijenjati, ne vi!
Još ne tako davno, stvari su bile bitno drugačije.
Roditelji djeci nisu govorili da su posebna i da mogu biti što god žele biti.
Voljeli su ih, ali ih nisu mazili.
Nisu im govorili da sve treba biti lako, brzo i jednostavno; nije im se popuštalo i pokušavalo zaštiti od života.
Učili su ih od malih nogu da će „požeti ono što su posijali“!
Bili su nagrađeni za svoj trud, ne „samo zato“.
Učeni su da je borba cijena uspjeha!
Kako sve što je vrijedno imati nikada nije dato već treba biti zarađeno!
Učeni su kako život nije fer; kako u životu nema sigurnosti i kako svoju sudbinu mogu promijeniti jedino ako preuzmu odgovornost za svoj život i kroz naporni rad, odricanje i borbu stvore bolji.
Upravo ti pojedinci, svojom hrabrošću, trudom i radom pridonijeli su stvaranju civilizacijskih stečevina u kojima svi danas uživamo.
Ništa im nije bilo dato, već su se za sve izborili –u borbi sa sobom, s drugima i prirodom.
Nisu napadali druge i govorili kako se trebaju ponašati, što govoriti ili misliti, već su svojim primjerom i djelima gradili bolji svijet!
Nisu išli okolo i zahtijevali, već su radili.
Bez obzira na sve poteškoće i neugodnosti; bez obzira na to što drugi rekli ili mislili – koračali su uspravno i ponosno.
A kako se djecu danas odgaja?
Sve im se uljepšava (sugarcoating), odnosno, svjesno ih se laže i obmanjuje – kako bi ih se tobože zaštitilo od okrutnog svijeta i omogućilo „bezbrižno djetinjstvo“ – samo da bi ti prezaštićeni i hiperosjetljivi (ne)odrasli klinici kasnije bili nesposobni živjeti u istom, jer nikada nisu stekli vještine i znanje s kojim će u njemu opstati.
Pričajući im bajke, poluistine i pokušavajući ih zaštititi od svega sto smatrate opasnim svoje potomke šaljete gole i bose u taj isti okrutni svijet od kojeg ste ih htjeli zaštititi, umjesto da ste ih naučili kako da u njemu prežive.
Nadalje, kaže im se da nije bitno pobijediti, već je važno probati (sudjelovati).
Kroz slogan „svi su pobjednici“ umanjuje se vrijednost pobjeđivanja, odnosno, djeci se daje dopuštenje da budu gubitnici; da se ne trude i budu pasivni promatrači života jer pobijedili ili izgubili – nema razlike – uvijek bivaju nagrađeni.
S druge strane, život ne daje počasne medalje za sudjelovanje.
Nagrađuje samo one koji se bore i one koji pobjeđuju.
Svaka nova pobjeda povećava šansu za novom i stvara samopouzdanje koje je neophodno za daljnji razvoj i napredovanje.
Upravo zato, uvijek trebate ići za pobjedom – što god ona za vas predstavljala!
Evolucija ne nagrađuje gubitnike – oni izumiru.
Treća greška koju mnogi roditelji danas čine u odgoju svoje djece je da im sve serviraju na pladnju!
Čineći tako, djecu lišavaju mogućnosti da osjete radost i sreću koja proizlazi iz iščekivanja, borbe ili samostalnog svladavanja izazova.
Lišavaju ih mogućnosti da napreduju i izgrade samopouzdanje i karakter koji će stvoriti proaktivne i snažne pojedince.
Radeći sve za njih, od svoje djece stvaraju ljenčine, parazite i gubitnike te im onemogućavaju da sami steknu znanja i vještine s kojima će sutradan biti spremni samostalno živjeti.
Slično je i u prirodi: Ako gusjenici koja se u kukuljici pretvara u leptira „pomognete“ izaći iz nje tako da je otvorite prije nego je ona sama probije – vi joj niste pomogli.
Unutar kukuljice, leptir svojim krilima gura stjenke kukuljice i tako jača svoja krila, kako bi, jednom kad budu dovoljno jaka i spremna za let, probila kukuljicu.
Ako mu pomognete prije nego je leptir sam spreman izaći, neće moći poletjeti i propasti će.
Zato nemojte isto učiniti vlastitoj djeci!
Ako ih zbilja volite i želite da uspiju, pustiti ćete ih da se bore; da padnu; da izgube, kako bi ojačali i razvili svoja krila te bili spremni poletjeti i istražiti ovaj čudesni svijet!
Pokušavajući ih zaštititi, uništiti ćete ih.
Sagledavajući kako su se novi naraštaji odgajali prije, a kako danas, nije ni čudo da sve više mladih ima velikih problema živjeti i kako im je potreban siguran prostor (safe space), politički korektan govor i ponašanje, i sl. kako se ne bi osjetili isključenim, povrijeđenim ili na bilo koji način kritiziranim (marginaliziranim).
Svakodnevno im se nameću velika očekivanja i ponavlja da su posebni, nadareni, inteligentni (i što sve ne) i kako oni mogu sve; kako imaju prava i oni nešto zaslužuju – samo kako bi kasnije saznali da to nije baš tako.
Kako odrastaju, slijepa i neutemeljena vjera u vlastitu superiornost i iluzorni ružičasti svijet u kojem su živjeli svakim danom biva sve više i više uzdrmana stvarnošću.
Sve je teže funkcionirati u stvarnom svijetu i zato je potrebno pronaći nekog tlačitelja (negativca), neku većinu (muškarce, državu, kapitaliste, masone…) koji rade protiv njih kako bi opravdali nemogućnost da ispolje svoju posebnost!
Tada dobivate ljute i frustrirane ili pasivne i apatične ljude koji će učiniti sve kako bi očuvali svoje idealizirano „ja“ (svoj imagiarni svijet) na jedan ili drugi način – napadom ili povlačenjem (u sebe).
Ljude koji misle da su posebni (a u isto vrijeme su i žrtve) i koji od drugih očekuju da ih prepoznaju i prihvate kao posebne, iako nikada ništa nisu učinili da to stvarno i postanu.
Upravo zato stajalište da smo svi mi posebni, čini više zla nego dobra.
Uklanja očekivanje da je za sve vrijedno u životu potreban trud i rad.
Stvara osjećaj povlaštenosti kojim sebe smatrate boljim od drugih (iako za to nemate nikakvih temelja).
Dovodi do toga da precjenjujete svoje mogućnosti i vještine (arogancije) i neminovnih neuspjeha koji se zatim (jer ste vi posebni!“) opravdavaju prebacivanjem krivnje na druge.
Dovodi do pasivnosti i stvaranja lažnog idealiziranog „ja“ koje ne trpi kritiku i koje onemogućava bilo kakav daljnji rast i napredak (jer bi to značilo preuzimanje odgovornosti za vlastite pogreške i propuste).
Stvara društvo mekih, hiperosjetljivih, nedoraslih i izgubljenih pojedinaca koji ne cijene ništa i ne znaju ništa; koji samo traže i zahtijevaju, a malo toga imaju za dati natrag.
Zaključio bih riječima Frederick Douglass: “Lakše je odgojiti snažno dijete nego popraviti slomljenog čovjeka!
Pružite svojoj djeci priliku da uspiju, odgajajući ih da budu jaki i samostalni.
—————————————————————————————————————————————–
