PROGRES ILI PROPADANJE?

Ponosimo se svojim tehnološkim postignućima, pobjedom nad prirodom i smrću, a da nismo ni svjesni koliko je naša civilizacija krhka i naše znanje neiskoristivo izvan nje same.

Koliko smo ovisi o tehnologiji i kako je svakim danom, svatko od nas sve manje sposoban učiniti bilo kakav popravak ili preinaku na sve složenijim i kompleksnijim strojevima i uređajima, bez kojih ne možemo zamisliti moderan život.

Specijaliziramo se za tako uska područja rada i znanosti, da za većinu aktivnosti koje je do samo prije 100 godina svaki čovjek znao i radio, nemamo ni predodžbu kako bi ih obavili da se nađemo izvan ugodnog i toplog zagrljaja „modernog društva.“

S druge strane, dovoljan je samo jedan udar groma da poremeti opskrbu energije cijelog grada i onemogući svakodnevno trgovanje i poslovanje; jedna puknuta cijev da nestane vode u cijelom kvartu; par dana štrajk radnika „čistoće“ kako bi cijelo susjedstvo bilo zakopano u smeću; jedan kvar na severu zbog kojega ne možete pristupiti informacijama i odraditi većinu poslova…

Koja je cijena „progresa“ i komfora koji nam je donijela tehnologija?

(Moderni čovjek) je vjerojatno najnesretniji građanin u svjetskoj povijesti.

On nije u stanju osigurati sebi ništa osim novca, a njegov novac podložan je inflaciji, napuhava se poput balona i izmiče mu, zbog društvenih prilika i moći drugih ljudi.

Od jutra do večeri on ne dotiče ništa što je sam proizveo, čime bi se mogao ponositi, već radi za drugog, za bezlične korporacije, za profit; za „rast“ i progres pod svaku cijenu.

Iako mu je život sve lakši, sve je dostupnije i brže, on ima sve manje i manje vremena za sebe i svoje najbliže.

Unatoč svojoj dokolici i rekreaciji, on se osjeća loše, izgleda loše, predebeo je i slabog je zdravlja.

Poznato je da su njegov zrak, voda i hrana zatrovani, ali sve ga to malo brine dok se ne razboli.

On se pribojava da je njegov ljubavni život lošiji od ljubavnog života drugih ljudi.

Želio bi da se rodio ranije ili kasnije no što se rodio.

On ne zna zašto su mu djeca takva kakva jesu.

Ne razumije što ona govore i kako izaći na kraj s njima.

Ne mari mnogo zbog toga i ne zna ni sam zbog čega ga nije briga.

Ne zna što želi njegova žena niti što sam želi.

Stalno je umoran i treba mu odmor, a da ni sam ne zna od čega je toliko umoran.

Neki oglasi i slike u časopisima razlog su da pretpostavlja da je u biti neprivlačan.

Ne zna što bi učinio da izgubi posao, da se ekonomske prilike pogoršaju, da nestane hrane u prodavaonicama, da policija stupi u štrajk, da ga žena napusti, da mu djeca pobjegnu od kuće, da se ustanovi da je neizlječivo bolestan…

I zbog tih briga, naravno, obraća se kvalificiranim stručnjacima, koji onda konzultiraju druge kvalificirane stručnjake o njihovim tjeskobama koji mu onda prepisuju razne “lijekove”, savjetuje odmor ili neku promijenu – novi posao, novu ženu, novi tv, novi auto, novog boga..

Iako ima sve – nesretan je i stalno traga za nečim, a ni sam ne zna za čim!

I zato Wendell Barry, američki pisac i farmer, britko zaključuje:

„Što se tiče života uz pomoć vlastite spretnosti i snage, najgluplji seljak ili član nekog plemena sposobniji je od najinteligentnijeg radnika, tehničara ili intelektualaca iz specijalističkog društva.“

Stoga se zapitajte, u kojem smjeru idemo – kakvo društvo gradimo?

Postajemo li napredniji ili nazadniji; gluplji ili inteligentniji, zdraviji ili bolesniji?