ROĐENJE BOGOVA I NASTANAK RELIGIJE!
Za razliku od životinja koje rade stvari i ne pitaju se zašto to rade, čovjek ima svijest o sebi, i samim tim on si postavlja pitanja – koji je smisao mog života, zašto sam ovdje, odakle sam i postoji li nešto što upravlja svime?
Jedan od najstarijih odgovora na ta pitanja pokušala je dati upravo religija1.
Sama riječ religija dolazi iz starog Rima i latinske riječi ‘religio’ koja dolazi iz glagola relegere: ponovno čitati, opet razmišljati (jer o božanskim stvarima treba uvijek ponovno razmišljati) ili iz ‘religare‘: privezati (jer religija veže ljude s bogovima i iz nje slijede obaveze prema tim višim silama) ili iz reeligere – ponovno uzeti, ponovno izabrati (čime je naglašen dublji smisao voljne i čuvstvene povezanosti s bogom).
Rimljani su isprva izrazom »religija« označavali samo svoj vlastiti religijski sistem, odnosno, točno ispunjavanje dužnosti naspram viših sila priznatih od rimske države.
No prvi oblici religije javljaju se puno prije Rimljana.
Još u prvobitnim ljudskim zajednicama kao posljedica čovjekovog neshvaćanja svijeta oko sebe i pokušaja da objasni pojave i stvari koje ne razumije, nastaju razno razni bogovi, koji su simbolizirali jedinstvene moći koje vladaju čovjekovim postojanjem.
Takve pojave bile su prirodne sile – suše, poplave, munje, potresi, vulkani i slično, kao i nebeskih tijela (ponajviše Sunce i Mjesec) koji su se obožavali diljem svijeta.
Te sile (bogove) čovjek je nastojao umilostiviti žrtvovanjem*, a kasnije i kompleksnim obredima, ritualima i molitvama (sukladno stupnju razvoja date civilizacije).
* Smisao žrtvovanja ogleda se u čovjekovoj spremnosti da Bogu/božanstvu daruje nešto što je njemu posebno važno, sveto, kao zalog za zagrobni život ili kao mito kojim će udobrovoljiti istom ili pak kao iskaz zahvalnosti za vlastito postojanje i sreću.
Kako je čovjekovo shvaćanje sebe i svijeta u kojemu živi napredovalo, tako su se mijenjali i bogovi, njihove moći i način štovanja istih.
Stvaranje sve većih životnih zajednica i prelazak na sjedilački način života sa lovo-skupljačkog, doveo je i do stvaranja novih bogova primjerenijih novom načinu života.
No bilo da se radilo o politeizmu (totemizmu, animalizmu, spiritualizmu…) ili monoteizmu, svaki oblik religije temeljio se na dva vjerovanja: (1) vjeri u neki oblik život poslije smrti i (2) vjeri u neku vrstu nadnaravnog bića –boga koji je stvorio svijet, čovjeka i svemir.
Jedina bitna razlika između politeističkih i monoteističkih religija (osim očitog obožavanja više božanstava u politeizmu, u odnosnu na jednog boga, u monoteističkim religijama) je u tome što su politeističke religije najčešće narodne religije, dok su monoteističke religije nadnacionalne i univerzalne (izuzetak je Judaizam) i u načelu se ne ograničavaju na jedno pleme, narod ili državu (zbog čega su se vrlo brzo širile).
Zašto i odakle uopće religioznost?
Devedesetih godina prošlog stoljeća pokrenuta su prva ozbiljnija istraživanja koja su za cilj imala dokazati neraskidivu i neupitnu povezanost Boga i čovjeka upisanu u naš genetski kod.
Neko vrijeme bilo je popularno govoriti o postojanju „Centra za Boga“ ili Božjem genu.2
Nažalost, većina tih studija nije dala naročito vrijedne rezultate.
Rezultati su uglavnom bili deskriptivni, a identificirani centri u mozgu mogli su se povezati i s mnoštvom drugih funkcija.
S druge strane, istraživanja relativno nove znanstvene grane tzv. evolucijske psihologije u posljednjih nekoliko desetljeća pokazala su da se religija razvila kao nusprodukt kognitivnog razvoja čovjeka te kao prilagodba koja mu je omogućila kvalitetniji opstanak tijekom evolucije.
Neka vas izraz nusprodukt ne zgrozi jer su neke od glavnih karakteristika ljudske vrste nusprodukti evolucijski uvjetovanog ponašanja – poput ljubavi (osigurava preživljavanje potomaka brigom i povezanosti s istima), altruizma (pojedinci i zajednice koje su si međusobno pomagale i surađivale imali su veće šanse za preživljavanje) ili pokoravanje autoritetu (djeca koja su slušala svoje roditelje preživljavala su u većem broju i tu osobinu prenosila na svoje potomstvo).
Prema mišljenju uglednog kognitivnog znanstvenika Daniela Dennetta, religija je mogla imati tri funkcije: (1) Utjehe, odnosno nošenje sa stresom (vlastite smrtnosti), (2) Spoznaje – pokušaj tumačenja nepoznatog (HADD), (3) Zajedništva – promicanja pripadnosti i zajedništva te poštivanja određenih pravila unutar zajednice ljudi.3
Iz konteksta „utjehe“ proizlazi teorija da se religioznost razvila kao adaptivni sustav koji nam omogućuje da se suočimo s idejom smrtnosti.
Zamislite samo prvog pračovjeka čiji se mozak razvio dovoljno da postane svjestan svoga postojanja, ali istovremeno i umiranja.
Sa svrhom da se nosi sa tom spoznajom, religioznost se mogla javiti kao sustav koji se nadograđuje na našu samosvijest i omogućava nam da budemo funkcionalni unatoč spoznaji vlastite smrtnosti, prolaznosti i nemoći pred neukrotivim silama prirode.*
* Sama ideja postojanja Stvoritelja, koja iako ne objašnjava ništa – jer tko je stvorio Stvoritelja? – za mnoge ljude je privlačno utočište od primarnih strahova koji prate ljudsku egzistenciju: (1) nestanka pouzdanog autoriteta (majke, oca), (2) nemoći prema prijetnjama ravnodušne prirode i (3) straha od smrti (nepoznatog).
Prema jednoj drugoj teoriji, religija se mogla razviti kao neka vrsta nadzornog sistema, odnosno, natprirodne kontrole (primitivnih nadzornih kamera) s ciljem jačanja solidarnosti, zajedništva i međusobne suradnje, te sputavanja štetnog i devijantnog ponašanja (nasilja, incesta, krađe, ubojstava…) u rastućim zajednicama ljudi.
Time je postavljeni okvir za stvaranje prvih civilizacija, jer su ljudi bili skloniji slušati (božje) zapovijedi ako su vjerovali da ih neka nadnaravna sila promatra i kažnjava , odnosno, nagrađuje ovisno o tome rade li protiv ili sukladno tim zapovijedima.
Zato su religija i vlast uvijek bili blisko povezane i nerazdvojne (sve do kraja 19. stoljeća i francuske revolucije) kad kreće proces sekularizacije4.
Još jedan mehanizam koji može objasniti nastanak božanstava (i religije) upravo je hiperaktivni mehanizma detekcije namjere5, odnosno sklonost ljudi da prirodnim pojavama, zvukovima, aktivnostima i drugim signalnima oko sebe pripisuju namjeru čak i kad je nema.
Zato u mraku (nepoznatom) počinjemo vidjeti i čuti stvari koje ne postoje – ‘nešto ili netko me promatra’, a u sasvim nepovezanim događajima počinjemo vidjeti poveznice (namjeru) koja zapravo ne postoji (‘to je bila božja volja; sudbina…’).
U prošlosti je čovjeku bilo dobro biti paranoičan i hiper-osjetljiv, odnosno, „puhati na hladno“, jer mu je to uvelike povećavalo šanse za preživljavanje.
Naime, kada bi naši preci u savani začuli neke šumove ili na tlu vidjeli znakove koji su izgledali kao životinjski tragovi , za njih je bilo bolje odmah pretpostaviti da se radi o nekom predatoru nego nastaviti dalje kao da nije ništa.
U slučaju da su pogriješili izgubili bi samo malo živaca i vremena, ali ne i svoj život.
Upravo radi te sklonosti čovjeka da poveziva na temelju indicija i traži uzorke u nasumičnim stvarima i događajima, te vidi i čuje stvari koje zapravo nisu tu (zamišlja stvari), nastali su duhovi, bogovi i svakojaka fantastična bića koja su dio mitologije, legendi i folklora svakog naroda.
Sva ta bića morala su postojati negdje izvan ovog svijeta i ona su nastanjivala nevidljivo i vječno »carstvo sjena« ili nadnaravni »drugi, zagrobni svijet«.
Ta nadljudska bića često su bila obogotvoreni ljudi, fantastične životinje ili križanci ljudi i životinja sa nadnaravnim moćima koji se ponašaju kao ljudi.
Nebeska hijerarhija bogova sa jednim vrhovnim bogom (patrijarhom) uvelike je podsjećala na zemaljsku hijerarhiju i ustroj društva sa vladarom (kraljem) na vrhu (egipatski, grčki, rimski panteon*).
* Panteon (bogovi), riječ koja opisuje sve bogove u nekoj religiji, mitologiji ili fiktivnom univerzumu.
Daljnjim razvojem religije, nebeski patrijarh na kraju postaje jedini apsolutni nebeski vladar a ostali bogovi postaju brojna svita anđela i svetaca, slična dvorskim plemićima okupljenim oko cara.
Tako je iz mnogobožačkih religija (politeizma) došlo do formiranja jednobožačkih religija (monoteizma) po principu: jedan Bog, jedan car; jedno carstvo, jedna vjera!
Zato je Richard Burton rekao:
„Što više proučavam religiju, sve sam uvjereniji da čovjek zapravo nikada nije štovao ništa osim sebe.“
Do sličnog zaključka došao je i Ksenofan, prije više od dvije tisuće godina, kad je uvidio antropomorfizam6 kojim su bili obojani tadašnjih bogovi, kazavši:
»Kad bi mačke imale svoga boga, one bi mu pripisale lov miševa«
Tako su narodi koji su ovisili o lovu slavili božanstva kojima je pripisivana uloga zaštitnika lovaca i ribolovaca, divljači i šuma. Asteci su imali Miškoatla, Sloveni Berstuka, a nordijski narodi vrhovnog boga Odina koji je bio i bog lova.
Narodi koji su se bavili poljoprivredom štovali su bogove koji su se brinuli o dobroj žetvi i plodnosti zemlje. Hapy i Min bili su egipatski bogovi žetve i plodnosti. U Francuskoj i Njemačkoj granje i žbunje se kitilo kukuruzom i nazivalo Žetvenom djevom, dok je boginja Cercera bila kraljica žetve u predjelima sjeverne Europe.
Ovisno o stupnju razvoja, lokaciji i potrebama, svaki narod stvarao je bogove koje je trebao, što nas navodi na zaključak da čovjek nije stvoren na sliku božju, već je čovjek stvorio boga nalik sebi.
Zato je François Voltaire jednom zgodom rekao „Kad ne bi bilo boga, trebalo bi ga izmisliti!“ – što nije ni toliko nategnuta izjava kad sagledate evoluciju religije i nastanak božanstava.
Na to će mnogi reći – „To se ne odnosi na moju religiju!; Moja religija je istinita i moj Bog je jedini, stvarni bog!!“
Stvarniji od svih onih tisuća bogova7 koji su bili prije njega (i nestali) i svih onih koji će doći poslije njega?
Većina vjernika uvjerena je da je baš njihova religija ispravna, iako na svijetu trenutno postoji oko 200 većih i još mnoštvo manjih religija8.
Neki će pak inzistirati kako je baš njihova Crkva „jedina prava i istinita“ nasljednica religijskog učenja njezinog utemeljitelja, ne shvaćajući da je njihova crkva samo jedna od preko 33000 raznih „Crkvi“ 9 proizašlih iz kršćanskog nauka.
Jeste se ikada zapitala zašto onaj tko se rodi u Saudijskoj Arabiji nije slučajno hindu ili onaj u rođen u Indiji protestant , nego su svi oni rođeni na određenom teritoriju ‘prosvijetljeni‘ baš religijom koja je tu prisutna.*
* Miješanjem naroda i kultura došlo je i do miješanja različitih religija, ali ovisno o tradiciji i povijesti naroda, na određenim područjima prevladava jedna dominantna religija.
Da ste rođeni na drugom mjestu, u nekom drugom vremenu i kulturi, imali bi drugačija uvjerenja od onih s kojim trenutno živite.
Najveći broj ljudi svoju je religiju naslijedilo od svojih roditelja i nikada je nije previše propitivalo niti uspoređivalo s drugima.
Zato Guy Harrison s prezirom kaže da: “Ljudi više vremena provedu pri odabiru nove kuće nego prilikom odabira boga u kojeg će vjerovati.“
Uviđajući da ne postoje apsolutne istine ni jedan pravi bog, Neitzche je u knjizi Vesela nauka10 postavio pitanje “Gdje je Bog?“ i dao sljedeći odgovor:
“Reći ću vam. Ubili smo ga – ja i ti! Svi smo ga mi ubili! Ali kako smo to uradili? Kako smo ispili more? Tko nam je dao spužvu da izbrišemo cijeli obzor? Što smo uradili kada smo odvojili ovu zemlju od njenog sunca? Gdje se sada kreće? Gdje se mi krećemo? Odmičemo li se od svih sunca? Zar padamo neprestano? Unatrag, postrance, prema naprijed, u svim smjerovima? Postoje li još gore ili dolje? Zar se nismo izgubili kao u beskonačnom ništavilu? Zar ne osjećamo dah praznog svemira? Zar nije postao hladniji? Zar se noć neprestano ne obrušava na nas? Zar ne trebamo paliti svjetiljke ujutro? Zar ne čujemo ništa drugo osim zvukova grobara koji pokapaju Boga? Zar ne osjećamo ništa osim božanskog raspadanja? – Bogovi se također raspadaju! Bog je mrtav!”
Što mnogi u gornjem tekstu propuštaju uvidjeti je da Bog zapravo nije nestao.
Bogovi koje su ljudi izmislili nikada nisu ni postojali, stoga nikada nisu ni mogli umrijeti, i samim proglasom smrti bog/ova ljudi se oslobađaju samonametnutih okova i bivaju slobodni upoznati sebe i pronaći svoj put bez bojaznosti ‘božje kazne’ ili želje za ‘božjom nagradom’.
Zato je, Karla Marx, dolazeći do sličnog zaključka napisao: “Čovjek je Bog!”, a religija „opijum za narod“, tvrdeći kako ne postoji transcendentalni izvor moralnosti te da je svako ljudsko biće autor svojih vlastitih moralnih standarda.11
Takav društveni poredak, u kojemu je svatko trebao biti autor svojih vlastitih moralnih standarda i živjeti u jednakosti i slozi (besklasnom društvu potpune jednakosti ljudi), u praksi je utjelotvoren u svojoj čistoj suprotnosti.
Komunizam je odbacio religiju i stavio državu (partiju) iznad Boga i čovjeka, te nametnuo represivnu strahovladu u kojoj su deseci miliona ljudi izgubili svoje živote jer nisu prihvatili novu diktaturu (religiju) proletarijata.
Ni postmodernizam (na Zapadu) sa naglaskom na individualnost i buntom protiv autoriteta te velikim brojem filozofskih pravaca, sekti i „new age“ religija, nije uspio iznjedriti rješenje za „Smrti Boga/ova“.
U cijelom tom košmaru ispraznosti, apatije, hedonizma, konzumerizma i moralnog relativizma, postalo je još teže razabrati što je istina i što je pouzdano; na što se možemo osloniti i na kojem temelju se isplati graditi svoj život.
Stoga, religija i moralni sistem utkan u istu možda ipak ima svoje mjesto i funkciju i u 21. stoljeću, jer je mnogima i dalje potrebna kao putokaz i kamen temeljac na kojemu će graditi svoj život.
Kako je rekao Mahatma Gandhi: „Sve religije predstavljaju različite putove koje vode istom cilju.“ – odnosno pokušaj objašnjenja svijeta, čovjeka i njegove svrhe na istom.
No možda je izjava da je moderni čovjek duhovno gladan i izgubljen zato što je ‘izgubio dodir s božanskim – religijom‘, u svojoj biti netočna.
Možda čovjek traga za nečim drugim zato što tradicionalne religije više ne pružaju najbolja objašnjenje svijeta i čovjekova mjesta u njemu. ( Povezani članak: Je li religija zapravo kult?)
Možda se njegove duhovne potrebe više se ne mogu ispuniti bespogovornim vjerovanjem u riječi izgovorene u pradavna vremena opterećena praznovjerjem, predrasudama i neznanjem.
Možda zato, znanost, koja trenutno objašnjava svijet bolje od bilo koje religije, preuzima vodeću ulogu u oblikovanju ljudske svijesti.
No to ne znači da nam znanost može i treba postati nova religija!
Znanje samo po sebi nikad ne može imati apsolutni autoritet – ono uvijek mora biti otvoreno promjeni i poboljšavanju, inače postaje ideološka kategorija, tj. prestaje biti znanje i postaje vjera.
Ali kako onda odrediti što je moralno ispravno ako ne postoje apsolutne moralne istine?
Činjenica je da niti jedno društvo ne može opstati bez nekih moralnih principa.
Ako nemamo neki konsenzus, pravila ponašanja kojih se svi pridržavamo i svi jednostavno radimo što god želimo, imamo anarhiju i recept za propast.
Čovjek mora imati neke ideale i vrijednosti kojima će težiti; kamen oslonac i sigurnu luku iz koje će promatrati i mjeriti stalno mijenjajući svijet.
John Locke je vjerovao da moralni zakon nije subjektivan niti urođen i da ga ljudi mogu naučiti jedino kroz religiju.12
Vjernici imaju Boga kao biće koje je iznad njih i kojeg se boje, te iz straha prema njemu neće činiti štetu drugim ljudima.
S druge strane, ateisti ne vjeruju u zagrobni život pa se nemaju čega bojati.
Tako rezonirajući, Locke je smatrao da je vjera u neko više biće, odnosno neko božanstvo preduvjet za život po prirodnim zakonima.
David Hume , problemu je prišao s druge strane.
Ako dobra djela, ili barem ono što pod tim smatraju, fundamentalisti čine kako bi ispunili Božju volju i zavrijedili spasenje (odnosno izbjegli kaznu), a ateisti jednostavno zato što je to ispravno, tko djeluje moralnije?
Moralan čin bi po samoj definiciji trebao biti nagrada sam po sebi i njegovo činjenje vlastita odluka lišena prisile ili želje za stjecanjem božje milosti.
Zato David Hume, koji je i sam bio vjernik, smatrao da je jedini način kako se Bogu može odati istinsko poštovanje – djelovati moralno, ignorirajući pritom Božje postojanje.13
Samo iz ova dva prikaza možemo uvidjeti kako moralnost može, ali ne mora isključivo dolaziti od religije.
Moralna pravila nisu apsolutno važeća, već se razlikuju i vremenski i prostorno.
Na moral utječu: svijest ljudi, odgoj u obitelji, tradicija, životno iskustvo, politika, znanost, filozofija i religija.
Tako su stoljećima mnogi kršćani smatrali sasvim normalnim (moralnim) imati robove ili tretirati žene kao vlasništvo.
U formiranju ljudske svijesti i poimanju moralnosti kroz povijest (na bolje) religije su neupitno odigrale veliku ulogu, ali su u isto vrijeme sprječavale napredak, manipulirale svojim sljedbenicima i izazivale mnoštvo sukoba i podjela.
Proglašavanjem određenih ideja bezvremenskim i nepromjenjivim, a sve ono što ne može objasniti i trenutno je izvan dosega shvaćanja dogmama, religija postaje oružje okrenutu protiv čovječnosti. (Povezani članak: Odbacite okove dogme!)
Zato je Robert A. Heinlein je rekao: „Vjera ometa stjecanje znanja.“
Takva religija zahtjeva poslušnost i potpunu i apsolutnu vjeru u vlastitu organizaciju, ne “vjeru” u božanstvo ili poruku koje to božanstvo promovira!
Njezin cilj tada više nije širenje vjere (pružanje utjehe, smisla ili spoznaje) ili davanje pravila (moralnih zakona koji povećavaju dobrobit zajednice koja ih prihvati), već joj cilj tada postaje širenje vlastite moći i utjecaja pozivanjem na božansko pravo!
(Organizirana) Religija je jedina koje može natjerati dobre ljude da čine loše stvari!
Naša povijest prepuna je takvih primjera – od Križarskih i stotine drugih vjerskih ratova, inkvizicije i džihada, pa sve do spaljivanja desetke tisuća heretika i vještica, genocida nad južnoameričkim Indijancima i Palestincima, do terorističkih i osobnih napada na neistomišljenike – sve uz božji blagoslov!
Takva zvjerstva bila su i još uvijek su moguća upravo i baš zato jer se određena uvjerenja proglašavaju apsolutnim istinama, a svi oni koji se s njima ne slažu neprijateljima Boga i čovjeka (svakog pravog vjernika).
Pomisao da „Bog“ i njegova mudrost može biti sadržan u jednoj knjizi i da je „On“ tamo objavio sve što će čovjeku ikada trebati je jako naivna i, mogli bi reći, smiješna.
Religija je živi entitet koji prati tehnološki, intelektualni i duhovni razvoj svakog naroda, te se prilagođava i mijenja sukladno stupnju samospoznaje čovjeka i njegovog mjesta u svemiru.
Svatko tko vam kaže drugačije i misli da je sve što je ikada trebalo biti zapisano, otkriveno ili rečeno napisano u jednoj svetoj knjizi ili rečeno od jednog proroka drži vas zarobljenim i sputava vas na vašem putu spoznaje božanskog.
Da li je religija dobra ili loša; korisna ili štetna; lažna ili istinita; postoji li Bog ili Bogovi; koja je njihova svrha i koja je vaša uloga na ovom svijetu, jesu pitanja na koji sami trebate pronaći odgovore.
Ja vam ih ne mogu ponuditi, jer tada ne bi bio ništa drugačiji od svih onih koji kažu da ih imaju, a zapravo ni sami ne znaju koliko ne znaju.
Ako nešto ne razumijem, reći ću NE ZNAM; i to što ne znam, neću zvati Bogom, samo zato što trenutno to ne mogu objasniti ili razumjeti.
Jedino što vam mogu savjetovati je da osluškujete svoje misli, držite svoj um otvorenim (novim idejama i iskustvima), učite i nikad ne prestanete propitivati sve ono što mislite da znate! (Povezani članak: U potrazi za istinom!)
„Poznavati Boga moguće je samo u sebi. Dok ga ne nađeš u sebi, nećeš ga naći nigdje. Nema Boga za onog tko ne zna da ga nosi u sebi.“ – rekao je Lav Nikolajević Tolstoj.
Negdje na putu samospoznaje možda ćete se susresti sa božanskim, a možda ćete i shvatiti da je cijelo vrijeme čučalo u vama samima.
—————————————————————————————————————————
- Definicija religije https://hr.wikipedia.org/wiki/Religija
- Božji gen https://en.wikipedia.org/wiki/God_gene
- Funkcije religije: https://www.tportal.hr/tehno/clanak/kako-nas-je-evolucija-ucinila-religioznima-20111203
- Pojam sekularizacije https://hr.wikipedia.org/wiki/Sekularizacija
- HADD https://en.wikipedia.org/wiki/Agent_detection
- Pojam antropomorfizma https://hr.wikipedia.org/wiki/Antropomorfizam
- „Bogovi“ kroz ljudsku povijest https://www.youtube.com/watch?v=svqUKVlOcIs
- Broj religija https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_religions_and_spiritual_traditions
- Broj „Crkava“ http://www.philvaz.com/apologetics/a106.htm
- Vesela znanost, Knjiga treća, Friedrich Nietzsche §125
- Izvor moralnosti http://konzerva.hr/2019/03/20/prager-kako-znati-sto-je-ispravno-a-sto-pogresno/
- Pismo o toleranciji, John Locke
- Slavoj Žižek o vjeri http://6yka.com/novosti/slavoj-zizek-branitelji-vjere
