Smrt obitelji, sloboda pojedincu!

---

Je li moguće društvo bez zajednice; bez neke vrste obitelji?

Trebamo li dopustiti da tradicionalna obitelj nestane i bude zamijenjena nekom drugom vrstom zajednice?

To su pitanja na koja ćemo pokušati odgovoriti u daljnjem tekstu, ali da bi došli do odgovora, prvo trebamo preispitati što je obitelj  i da li je ona uvijek označavala ono što pod njom danas podrazumijevamo.

Sve do nedavno (unazad nekih 10 000 godina) ljudi su obično živjeli u malim grupama (do 25 ljudi).

Pripadnici grupe zajedno su lovili, skupljali hranu, izrađivali odjeću, pazili na djecu, ratovali i međusobno dijelili sve što su imali.

Svaki član grupe dijelio je sudbinu čitave grupe.

Razvojem prvih stalnih naselja (prelaskom sa lovačko-sakupljačkog načina života na život od zemlje – ratarstvo i stočarstvo), te se grupe počinju povezivati i tako formirati prva plemena (koja su se sastojala od 20 do 40 grupa).

Ta plemena kasnije se dalje povezuju u saveze i stvaraju kraljevstava, no sam razvoj prvotnih civilizacija, nije tema ovog članka, stoga ćemo se zadržati na pojmu grupe, odnosno zajednice.

Ono što je te prvotne zajednice razlikovalo od današnjih obitelji je činjenica da niste trebali biti biološki povezani da bi bili dio grupe (obitelji).

Svatko je mogao postati dio grupe, ako bi pridonio istoj.

Drugim riječima, veliki dio ljudske povijesti ljudi su živjeli u proširenim obiteljima koje se sastoje ne samo od ljudi s kojima su u biološkoj vezi, već i s ljudima s kojima su odlučili surađivati.

Polazeći od te pretpostavke, međunarodni istraživački tim je 2017. godine napravio genetsku analizu ostataka ljudi koji su zajedno sahranjeni (i koji su zbog toga vjerojatno i živjeli zajedno) prije 34.000 godina na predjelima današnje Rusije. Rezultati su pokazali da sahranjeni nisu biološki povezani jedni s drugima.¹

Druga studija koja je za cilj imala proučiti život i navike 32 plemena koja su preživjela do danas, pokazala je da primarni rod – roditelji, braća, sestre i djeca – obično čine manje od 10 posto pripadnika jednog plemena.²

Zašto je sve to bitno?

Ljudi su od pamtivijeka formirali grupe i živjeli u zajednicama, kako bi zajedno preživjeli i napredovali.

Jedna od temeljnih potreba čovjeka (utkana  u naš genetski kod) je potreba pripadanja grupi.

Zato današnja kriza otuđenosti nije ništa drugo nego rezultat osiromašenja ili potpunog nestanka obiteljskog života i nedostatka fizičkih i emocionalnih veza koje smo sve do nedavno dijelili u zajednicama.

Zašto je tome tako?

Tijekom proteklog stoljeća život smo učinili slobodnijim i boljim za pojedinca, ali težim i nestabilnijim za  grupu (obitelji).

Velike i međusobno povezane proširene obitelji, zamijenili smo manjim i odvojenim nuklearnim obiteljima*.

---

*Nuklearna obitelj (ili jezgrovna obitelj) je termin kojim se u sociologiji i antropologiji smatra zajednicom sastavljenom od majke, oca i djece. Nuklearna obitelj se smatra najmanjom i osnovnom jedinicom društva i mjestom u kojem se ostvaruje ljudska reprodukcija – kako biološka, tako i društvena.

Život je postao „boljim“ za odrasle, ali lošijim za djecu iz jednog vrlo jednostavnog razloga, život u proširenim obiteljima – bile one krvne ili ne – pružao je veliku materijalnu i moralnu potporu svim uključenima.

Djeca su provodila veliki dio svoga vremena sa svojom proširenom obitelji i nisu bili prepušteni obrazovnom sistemu, izvanškolskim aktivnostima, ulici ili u najgorem slučaju ekranima smartphone-a.

Isto tako, bez obzira što vas zadesilo – dijete vam je bolesno i netko ga mora paziti dok ste na poslu; izgubili ste posao i imate problema sa financijama; imate osobnih problema i trebate s nekim pričati… vaša proširena obitelj bila je tu za vas.

Obiteljske veze bile su jače, ali individualni izbor bio je ograničen.

Kao član grupe, vrlo često niste mogli izabrati vlastiti put, već je to određivao vođa grupe – najčešće otac ili djed (pošto je većina proširenih obitelji bila patrijarhalnog ustroja).

Nadalje, proširena obitelj davala je vrlo malo privatnosti, tj. bili ste prisiljeni biti u svakodnevnom kontakt s ljudima koje niste izabrali (bake, djedovi, ujaci, tetke, rođaci…), sviđalo se to vama ili ne.

Upravo zbog tih nedostataka, koji su se pokazali kao kobni u svijetlu velikih društvenih i tehnoloških previranja početkom 20. stoljeća (ubrzana industrijalizacija, povećana kupovna moć pojedinca, gubitak tradicionalnih vrijednosti, nastanak novih pokreta – individualizma, konzumerizma, feminizma…i dr.), proširena obitelj prestaje biti „in“ i sve više parova odlučuje se na odvojeni život sa svojom djecom.

Do polovice 20. stoljeća nuklearna obitelj zamjenjuje dominantnu predindustrijsku društvenu zajednicu (proširenu obitelji) i postaje nova verzija obitelji.

No zlatno doba nove obitelji nije bilo dugog vijeka.

Već od sredine 70-ih godina prošlog stoljeća nova obitelj upada u probleme!

Djeca odgojena u novim, nuklearnim obiteljima, gube onaj osjećaj zajedništva, požrtvovnosti i „brige“ za grupu koju su njihovi roditelji imali u višegeneracijskoj proširenoj obitelji i postaju izrazito samo-orijentirani.

Odrastaju u pojedince koji nisu spremni žrtvovati sebe zarad obitelji, a rezultat toga bio je sve veći broj poremećaja (razvoda) u obitelji.

Djeca koja su odrastala u poremećenim obiteljima imala su sve više i više problema sa fizičkim i psihičkim zdravljem, slabiji akademski uspjeh, probleme sa samopouzdanjem i samopoštovanjem i općenito su bili skloniji porocima i odbacivanju monogamnih veza.

Kad su odrasli, imali su velikih problema sa izgradnjom stabilnih obitelji zbog financijskih izazova i drugih stresora.

Djeca u tim obiteljima postajala su još izoliranija i traumatiziranija.

Svaka sljedeća generacija stvarala je sve više i više „slomljenih ljudi“ koji su zatim stvarali još više „slomljenih ljudi“ i tako u krug.

Sve to dovelo je do toga da su posljednje dvije generacije provodile sve manje i manje vremena u braku, tj. vjenčavali su se sve kasnije i razvodili sve češće.

Uz taj zabrinjavajući trend, danas je prisutan i drugi, koji se ogleda u velikom smanjenju novo sklopljenih brakova (što dovodi do krivog zaključka da se broj razvoda smanjuje). ³

Unatoč tome, na donjem grafu možemo vidjeti da broj razvoda i dalje raste, dok broj novo sklopljenih brakova konstantno opada (do te razine da se prepolovio od 1965. do danas).

Izvor: Eurostat

Situacija preko oceana, u SAD-u, nije ništa bolja:

1950. godine 27% brakova završavalo je razvodom, a danas je taj broj narastao na oko 45%.⁴
1951. godine 72% odraslih Amerikanaca je bilo u braku, a 2017. godine, gotovo polovica odraslih Amerikanaca bili su samci.
1952. godine, prema popisnim podacima, samo 13 posto svih domaćinstava bila su kućanstva za jednu osobu. U 2018. ta je brojka bila 28 posto.⁵
1953. 75 posto Amerikanaca starijih od 65 godina živjelo je s rođacima; do 1990. samo 18 posto. ⁶

Koje su posljedice raspada tradicionalne obitelji?

Broj novorođenih se gotovo prepolovio od 1961. do 2017. (u EU.), a ništa bolji nije u SAD-u ( postoji više američkih domova s kućnim ljubimcima nego s djecom). ⁷

Prema podacima iz 2017, jedan obitelj u EU, u prosijeku je imala 1,59 djece ( dok je stopa od 2.1 minimalna je za prirodnu regeneraciju stanovništva). ⁸

Posljedica tog negativnog trenda je da stanovništvo postaje sve starije i sve usamljenije. ⁹

Drugim riječima, polako izumiremo!

Izvor: Eurostat

U međuvremenu, mnogi političari, profesori i poznati (celebrity) pričaju kako bi „Ljudi trebali biti slobodni odabrati bilo koji oblik obitelji koji im odgovara“, ili nešto u stilu: „Tradicionalna obitelj je socijalni konstrukti i ona ne mora biti zajednica muškarca i žene.“

Takva (rodna) ideologija pogodovala je stvaranju raznih oblika slobodnih veza, koje su proizašle iz shvaćanja obitelji kao zastarjele institucije koja ograničava slobodu pojedinca.

I to je donekle točno.

Kao što smo vidjeli na početku, struktura i definicija obitelji, mijenjala se kroz povijest.

No što nam pokazuju dostupna istraživanja i podaci vezani uz novonastale zajednice?

Nažalost, mnogi od novih oblika obitelji (samohrani roditelji, životno partnerstvo, izmiješane obitelji, obitelji s bakama i djedovima, istospolne zajednice…) baš i ne funkcioniraju najbolje.

Svi znamo za stabilne i voljene samohrane obitelji, ali u prosjeku, djeca samohranih roditelja ili nevjenčanih roditelja koji žive u partnerstvu obično imaju lošije fizičko i mentalnog zdravlja, manji akademski uspjeh i više problema s ponašanjem nego djeca koja žive sa dva bračna biološka roditelja. ^{10 11 12}

Prema radu Richarda V. Reevesa, ravnatelja Centra za djecu i obitelji Brookings, ako ste rođeni u siromaštvu i odgajaju vas oba roditelja, imate 80 posto šanse da napredujete kao osoba. Dok u situaciji u kojoj ste rođeni u siromaštvu i odgaja vas nevjenčana majka, imate 50 posto šanse da ostanete siromašni i zaglavljeni.¹³

Život u miješanim (blended) brakovima, nastalim ponovnim vjenčavanjem između prije razvedenih osoba također nije idealan za djecu. Spajanje dviju obitelji često ne prolazi bez trauma jer su djeca još uvijek vezana uz biološku majku ili oca, i imaju poteškoće u prihvaćanju novog oca, majke, braće i/ili sestra, kao i novonastale dinamike odnosa u novoj obitelji. Nadalje, djeca u miješanim brakovima imaju veće šanse biti zlostavljanja, razvedena, a tu je i povećana sklonost korištenju opijata zbog raznih psihičkih problema uzrokovanih poremećajima u obitelji. ^{14 15 16}

Podaci za djecu koja odrastaju u obiteljima s bakama i djedovima pokazuju da imaju višu razinu poremećaja u ponašanju i emocijama od djece u tradicionalnim obiteljima. Jedan od razloga je taj što djeca obično bivaju data na skrb bakama i djedovima zbog roditelja koji zloupotrebljavaju drogu, alkohol, zlostavljaju ili zanemaruju svoje dijete; tinejdžerske trudnoće, smrti, bolesti, razvoda, zatvora i sl. Drugi je što, bake i djedovi često ne mogu pružiti potrebnu podršku, ljubav i brigu koje bi dijete dobilo u tradicionalnoj obitelji.¹⁷

Što se pak tiče života u istospolnim zajednicama (homoseksualnim ili lezbijskim) još nema dovoljan broj studija (pogotovo longitudalni istraživanja na dovoljno velikom uzorku ljudi) koje bi pokazale utjecaj koji takva vrsta zajednice ima na razvoj djeteta. Mišljenja su podijeljena, iako dosta istraživanja ne otkriva velike razlike u dobrobiti između djece odrasle u istospolnim i  nuklearnim obiteljima (moram priznati da sam i sam bio iznenađen ovim podacima).^{18 19}

Kad sve ovo pročitate, uz sav naš napredak i ugodnosti koje uživamo u 21. stoljeću, ne može se ne zapitati je li naša civilizacija negdje napravila gigantsku pogrešku.

Obiteljski život i obiteljske zajednice drastično su se promijenile samo u zadnjih 100 godina.

Sve veći broj razvoda brakova i sve manji broj novosklopljenih brakova, uz opadajući natalitet i sve veći broj izvanbračnih i istospolnih zajednica, jednočlanih kućanstava i samohranih obitelji u raznim kombinacijama upućuju na velike promjene i krizu obitelji.

Posljedice su: porast ovisnosti o opijatima²⁰, depresije²¹, stope samoubojstva²², nejednakosti²³  – i sve starije populacije koja se osjećaja usamljeno, odvojeno, nepovezano i nepovjerljivo (jer nikada nisu imali grupu/zajednicu/obitelj u kojoj su razvili osjećaj pripadnosti). Povezani članak: Evolucija Nesreće – pošast 21. stoljeća.

 U takvim uvjetima, članovi obitelji nažalost, sve manje vremena provode zajedno, pa je obitelj sve manje središte života njezinih članova. ²⁴

Roditelji, zbog niza objektivnih razloga (borbe za egzistenciju, vlastitih nerazriješenih trauma i problema iz djetinjstva) ali i subjektivnih razloga (nedovoljne osjetljivosti za potrebe svoje djece, nepronalaženja vremena za kvalitetno provođenje slobodnog vremena i komunikaciju sa svojim ukućanima) često nisu u mogućnosti svojoj djeci pružiti poticajno okruženje i dati smjernice za optimalan razvoj njihovih potencijala.

Istovremeno, od odgojno-obrazovnih ustanova, tj. države, očekuje se veći odgojni angažman i preuzimanje sve više obiteljskih funkcija.

S druge strane, odgojno-obrazovni djelatnici žale na sve veći porast devijacija u ponašanju djece pripisujući ih roditeljskom (ne)odgoju, a drugi pak ističu da se u školama premalo važnosti pridaje učenju osnovnih životnih vještina i vrijednosti (pri čemu škole zanemaruju odgojni karakter). Povezani članak: ŠTO VAS STVARNO UČE U ŠKOLAMA?

Treći pak krive medije (web portale, društvene mreže, filmske kuće i dr.) koji isključivim interesom za povećanjem dosega i stjecanjem profita niti ne pokazuju interes za odgoj djece.

Nažalost, takvo ”prebacivanje loptice” slama se na dječjim leđima i začarani krug se nastavlja.

Koje je moguće rješenje?

U posljednjih nekoliko godina došlo je do porasta novih životnih aranžmana koji unose ne biološke srodnike u obiteljske odnose.

Kohezijske zajednice privlače raznoliku populaciju: mlade profesionalce i umirovljenike, samohrane ljude i obitelji, poduzetnike i umjetnike.

Neke su zajednice višegeneracijske, dok druge odgovaraju specifičnoj populaciji, poput starijih osoba, samca ili obitelji.

Takve zajednice nastaju u seoskim i urbanim okruženjima i mogu uključivati male obiteljske kuće sa zajedničkim prostorima ili zgrade u stambenom stilu s manjim privatnim prostorima povezanim s komunalnim prostorom. ^{25 26}

To je pokret koji je započeo u Danskoj šezdesetih godina prošlog stoljeća –  obitelji su se krenule povezivati kako bi  podijelile odgovornost za brigu o djeci.

Danas je to međunarodni trend koji pokušava nadomjestiti vakuum koji je iza sebe ostavila tradicionalna obitelj.

Postoje mnoge razlike između takvih zajednica, ali zajedničko im je da svaka nudi ravnotežu privatnog i zajedničkog prostora dizajniranu posebno za poticanje interakcije u zajednici.

Stanovnici u zajednici donose odluke zajedno i uvažavaju potrebe svih članova.

Kuće su obično dizajnirane kako bi bile ekološki prihvatljive, a stanovnici često dijele određene resurse zajednice.

Zvuči vam poznato?

Izgleda se da se vraćamo svojim korijenima – suživotu  koji smo imali u prvotnim zajednicama, kad smo živjeli kao lovci i sakupljači.

Tako na web stranici CoAbode samohrane majke mogu pronaći druge samohrane majke zainteresirane za dijeljenje kuće, a tvrtka Common, koja je pokrenuta 2015. i upravlja s više od 25 zajednica, u sedam gradova, isto nudi mladim samcima.

Ovi eksperimenti, i njima slični, sugeriraju da, ljudi još uvijek žele fleksibilnost i privatnost koju su zadobili raspadom proširenih obitelji, ali da, isto tako, čeznu biti dio grupe sa kojom se mogu povezati i surađivati.

Te nove skupine Daniel Burns, politolog sa Sveučilišta u Dallasu, naziva “izgrađene obitelji”.

Hoće li one zamijeniti tradicionalne obitelji, ostaje otvoreno pitanje.

U međuvremenu, obitelj sa dva roditelja je tu da ostane.

Bez obzira na sve društvene i tehnološke promijene, nuklearna obitelj i dalje se pokazuje kao jedan od najboljih način života i odgajanja djec u 21. stoljeću.

---

1. Časopis Science, izdanje 6363, 659-662; 11/2017:
2. Kako bi spriječili genetske defekte uzrokovane prokreacijom sa krvnim srodnicima, članovi plemena imali su određene običaje i mehanizme kako bi to izbjegli, tzv. egzogamiju – članovi jednog klana / plemena morali su pronaći partnere iz susjednih grupa ili plemena, ako su željeli imati potomke.
3. Statistika o novosklopljenim brakovima i broju razvoda u EU
4. Statistika o broju brakova i razvoda u SAD-u
5. Rast broja kućanstava sa jednom osobom
6. Broj ljudi starijih od 65 godina koji žive sa svojom obitelji
7. Kućni ljubimci brojniji od djece u obiteljima SAD-a
8. Statistika plodnosti EU
9. Što je zemlja bogatija to je više ljudi koji žive sami
10. Efekti strukture obitelji na mentalno zdravlje djeteta
11. Financijske poteškoće samohranih roditelja u odgoju djece
12. Health Affairs, vol. 26, br. 2: Designing Children’s Health Care – Family Structure And Children’s Physical And Mental Health
13. Roditeljski gap (raskorak) u kvaliteti odgoja djece
14. Život u miješanim brakovima
15. Razlozi propasti miješanih brakova
16. Dobrobit djece u miješanim brakovima
17. Rizik od psiholoških teškoća među djecom koju su podigli skrbnički bake i djedovi
18. Istospolno roditeljstvo: znanstvena analiza
19. Još studija o utjecaju odrastanja u istospolnim zajednicama
20. Povećano korištenje antidepresiva
21. Usamljenost sve veći zdravstveni problem
22. Alarmantan rast samoubojstava
23. Nejednakost u porastu u cijelom svijetu
24. Sljedeći tekst nostalgično ilustrira promjene unutar obitelji koje su se zbile u rasponu od samo dvije generacije: „Kad sam bio dijete, obitelj se za stolom okupljala oko starijih i slušala njihove priče. Kad sam bio adolescent, okupljali smo se dnevnom boravku – gledali TV i igrali društvene igre. Danas sam odrastao i rijetko kad se okupljamo, a kad se i vidimo, svi samo gledaju u svoje ekrane…“
25. Zajednički život: rušenje zidova između obitelji i zajednica
26. Co-living zajednice u Europi