Radikalni feminizam i pozicija muškarca u 21. stoljeću
U narodu je poznata izreka koju je George Orwell upotrijebio u svojoj knjizi “Životinjska farma” kako bi ismijao komunizam:
„ Svi su jednaki ali neki su jednakiji od drugih“.
Gorka istina je da je to temelj svih oblik vladavine koji su postojali do danas. Uvijek je postojala povlaštena elita i podređena većina.
Danas većina nas živi u demokratskim, progresivnim društvima koja propagiraju i veličaju slobodu pojedinca i njegovo pravo na izbor, ali to je samo iluzija – iluzija slobode i izbora.
Taj isti sustav koji bi trebao promicati slobodu, sustavno uništava čovjeka i opstruira njegova nastojanja da pronađe istu. (Povezani članak: Čovjek mase)
Čovjek se rađa slobodan samo da bih postao rob.
Rob društva u kojemu se rodio.
Rob svih konvencija, normi i pravila, koja su većinom tu radi jedne jedine stvari, da jedne čine „jednakijim“ od drugih i da to prikažu kao prirodno stanje svijeta.
Te norme po kojima živimo i čiji smo nevidljivi robovi, upravljaju našim životima i odlukama, a one su ništa više ni manje nego proizvoljni zahtjevi koje su pojedinci nametnuli većini i koji su se kroz vrijeme toliko uvriježili u upotrebi da su postali „bogom dani“, neupitni i apsolutni. (Povezani članak: Odbacite okove dogme!)
Njihovo propitivane je ravno herezi, njihova istinitost neoskrnjiva a njihovo nepoštivanje najstrože kažnjeno.
Za njihovo kontrolu, provođenje i djelovanje nije potrebna policija, ni vojska ni sud. Ljudi, koji su robovi tih pravila su i čuvari i provoditelji istih.
Kroz povijest bili smo svjedoci mnogih takvih pravila koja su kršila najosnovnija prava čovjeka – pravo na slobodu i izbor.
Nekada se smatralo „normalnim“ posjedovati čovjeka i njegov život.
Dugi niz stoljeća pravo žena na izbor i sreću sustavno je blokirano kroz patrijarhalni ustroj društva.
U nekim zemljama Bliskog istoka, naročito muslimanskim zemljama, ženin život vrijedio je manje od život jedne deve ili krave.
Sve do kraja 70-tih godina prošlog stoljeća homoseksualnost se tretirala kao bolest i pojedinci čiji je jedini grijeh bio da su odlučili voljeti pripadnika istog spola bili su društveni izopćenici.
Što želim reći je da se moralnost, što je pravo ili krivo mijenjala kroz vrijeme i da su stvari koje su nama danas nečuvene nekada bile svakodnevne i najuobičajnije pojave.
Većina ljudi to zaboravlja i smatra da je svijet u kojemu su se rodili, s onim pravilima i uzancama; s onim pogledom na moralnost i pravdu, dopušteno i ne dopušteno – jedini način na koji svijet može funkcionirati.
Svaku drugu kulturu, običaje i konvencije koje nisu one s kojima su oni rođeni odbacuju i osuđuju.
Najnoviji trend koji je uzeo zamaha i čije su žrtve pripadnici oba spola je feminizam, točnije “radikalni feminizam“.
U svojim začecima, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, bio je to pokret koji je težio poboljšati položaj žene u društvu, odnosno izjednačavanju prava žena s pravima muškarca.
U to vrijeme takav pokret je imao svoju svrhu i opravdanost jer je sve bilo podređeno interesima muškarca koji su bili neosporivi vladari svijeta.
Danas se taj pokret izvitoperio u podređivanje muškaraca prohtjevima žena, veličanju snage i postignuća pripadnica ljepšeg spola, te je u svojoj suštini postao pokret svega onoga protiv čega se taj pokret borio kad je nastao – dominacije jednog spola na drugim.
Glavni neprijatelji i žrtve su muškarci koji su pod velikim pritiskom korektnosti, potiskivanja (toksične) muškosti i uvažavanja rastućih apetita i zahtjeva žena došli u nezavidnu poziciju „papučara“, odnosno, čovjeka koji je rob ženinih prohtjeva i hirova.
Pod krinkom bontona, muškarac je uvučen u submisivni, parazitski odnos gdje su interesi žene uvijek na prvom mjestu i gdje je muškarčeva mogućnost slobodnog izbora dokinuta vještom manipulacijom.
Muškarcu je udovoljavanje jednostranih zahtjeva od strane žena predstavljeno kao poželjno „gentelmensko“ ponašanje.
To su društvene transakcije u kojima se muškarac mora ponašati na točno određen način koji isključivo odgovara samo jednoj strani, u ovom slučaju – ženama (npr. uvijek plati račun; doći po nju sa autom; plati putovanje; kuhati, prati, čistiti, igrati se s djecom… jer ona je umorna ili ide s prijateljicama itd.).
Takvi uvjeti stavljaju muškarca u neravnopravan odnos gdje su njegove želje i prioriteti uvijek sekundarne važnosti i gdje mu je, iz bilo kojih razloga, onemogućeno odbiti ponašati se drugačije bez da riskira konflikt koji može završiti emocionalnim nasiljem, uskraćivanjem sexa ili prekidom odnosa (Više o emocionalnom nasilju i manipulaciji pročitajte ovdje).
Modernim ženama koje su preuzele filozofiju „radikalnog feminizma“ ovakvi jednostrani i apsolutni zahtjevi koji su predstavljeni kao poželjni obrasci ponašanja „pravog“ muškarca nisu za raspravu i nešto su što se samo po sebi podrazumijeva. (Kako mnoge žene danas razmišljaju, pročitajte u: Životna filozofija žene: izbjegavanje odgovornosti)
U jednom trenu govoriti će o želji za financijskom sigurnošću i nezavisnosti, a u drugom će od muškarca zahtijevati da svoj novac troši kako njoj ugodio.
Govoriti će kako ona zaslužuje vrijeme za sebe i kako nema vremena kuhati, prati ili čistiti, dok će od muškarca zahtijevati da radi i taj dio posla jer je i to njegova dužnost.
Što nas dovodi do sljedećega zaključka:
„Feministi“ se zalažu za jednakost u kojoj su one „jednakije“ i imaju „bogom dane“ povlastice koje ih postavljaju u povlašten položaj da zahtijevaju i traže bez da išta daju zauzvrat, dok muškarac, koji je tradicionalno bio glava kuće i opskrbitelj postaje domaćica i sluga bez slobode i prava na izbor – osim onih koji su u skladu sa željama njegove partnerice.
Da vam tu jednakost dočaram najbanalnijim primjerom – žena može odbiti seks jer nije raspoložena i ne osjeća se seksualno uzbuđenom bez ikakvih reperkusija, dok muškarac ne može odbiti platiti račun ili odvesti je kući jer ne osjeća cijenjenim u tom trenutku, bez ozbiljnih posljedica (emocionalnog nasilja ili prekida odnosa).
Muškarac MORA i TREBA, a žena MOŽE i NE MORA.
Ako biti gentelman nije izbor, već zapovijed, koji je smisao istog.
Kako bilo koja akcija koja nije slobodna već nametnuta može imati vrijednost?
Kako jedna strana ima neopozivu obvezu, a druga mogućnost?
Kako je to pravedno i ravnopravno?
Nažalost, većina odnosa u današnjem društvu je nejednaka iako pokreta koji promiču jednakost i razumijevanje među ljudima nikada nije bilo više.
Razlog tome može biti činjenica da većina njih promiče prava jedne grupe nauštrub druge.
Ograničavanjem slobode (posramljivanjem) i ukidanjem prava na izbor (socijalnim konvencijama) kako se ponijeti u određenoj situaciji, dokida se posebnost i vrijednost određenog ponašanja.
Sve što je očekivano je nevidljivo, dosadno i svakidašnje.
Svaki odnos koji je temeljen na ekspolataciji i dominaciji mora se urušiti jer je sloboda predizbor za ljubav i sreću.
Odnosi kakve sam ovdje pokušao opisati produkt su radikalnog feminizma koji je promijenio tradicionalno poimanje braka, uloga koje partneri imaju u obitelji i izvan nje, te poziciju žene u društvu i u braku.
Povratak u patrijarhat nije rješenje, kao ni uspostavljanje matrijarhata.
Jedini ispravni pristup je onaj koji se temelji na poštovanju i razumijevanju.
Uvažavanju različitosti i dogovoru.
Nema potrebe za ulogama, nema potrebe da netko pati; da ne to bude gore, a netko dolje!
Svi možemo po potrebi, po dogovoru i vlastitim odabirom biti u svakoj „ulozi“, ne apsolutno i zauvijek zaključani u jednu.
Nemojte biti taoci ili žrtve pomodnih trendova koji uništavaju veze i degradiraju jednu grupu na korist drugoj.
Budite slobodni i drugima pružite istu mogućnost!
Čime se točno bave feministi danas, pročitajte dalje u: Feminist u 21. stoljeću?!
