Zašto su Žene Nesretne?
Nešto što često primjećujem danas je da su mnoge žene nesretne i umjesto da rade na sebi, pokušavaju promijeniti druge, ponajviše muškarca s kojim su vezi.
To rade kroz suptilnu manipulaciju (uspoređivanje, posramljivanje, ucjenjivanje, uskraćivanje pažnje, sexa i sl.) kako bi u njemu pobudile „poželjno“ ponašanje koje će pogodovati ponavjiše njima samima.
No, i kada uspiju u svemu tome i dobiju većinu stvari koje žele, i dalje su nesretne i usamljene.
Jedan od razloga je što se nikada istinski ne predaju svome partneru i uvijek imaju ili razmišljaju o drugim opcijama, a njega gledaju samo kao sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva: “Dok mi odgovara bit ću tu, kad mi ne bude odgovaralo, naći ću drugog!”
Gledano iz te perspektive, takve žene se ponašaju kao kapitalisti – maksimiziraju (osobnu) dobit uz što je mogući manji (osobni) trošak.
Za takve žene, svaki je odnos investicija i pomno biraju u koje će se odnose upustiti, bilo romantično ili prijateljski.
Glavni kriteriji je uvijek, kolika je korist koju takav odnos može donijeti, a s druge strane trošak – koliko ona mora uložiti da bi dobila što želi.
Što je omjer dobivenog naprema uloženog veći, to joj je takav odnos bolji i takav muškarac – „pravi“ muškarac.
Kod takve žene sve dolazi s cijenom – ništa nije besplatno i ništa nije slučajno.
Ako ti pokloni nešto, to čini samo zato jer od tebe očekuje još skuplji i veći dar.
Ako učini nešto za tebe, to radi samo zato jer će te vrlo brzo nakon toga pitati za „uslugu“ koje nećeš moći odbiti, jer te „zadužila“.
Zašto je sve veći broj žena koje su kronično nezadovoljne sobom i drugima?
Glavni krivac za njihovo stanje je njihovo razmišljanje. Ne mogu prihvatiti sebe, ni druge ni svijet oko sebe za ono što jest, već ga pod svaku cijenu žele oblikovati po svome viđenju, i to ne vlastitim angažmanom, već korištenjem drugih (odnosno, muškarca koji bi to trebao učiniti za njih).
Smatraju da se svi trebaju prilagođavati njima, njihovom viđenju stvarnosti, njihovim prohtjevima, olakšavati im i pomagati im, jer su „posebne“ i to „zaslužuju“.
To ide toliko daleko da bi najradije da se sile prirode i zakoni fizike mijenjaju kako bi njima udovoljili.
Ako ne dobiju ono što žele, ponašaju se kao mala djeca – vrište, plaču, dure se, ljute, vrijeđaju i prijete; ako ni to ne upali kreću sa manipulacijom, posramljivanjem i ucjenjivanjem.
Spremne su na gotovo sve kako bi druge natjerale da učine ono što one žele, osim da same to naprave.
Kako je nemoguće uvijek dobiti što želiš i druge podrediti svojim prohtjevima, žene su vrlo često nesretne i pune ogorčenosti.
Srž njihovog konstantnog nezadovoljstva leži u tvrdoglavom neprihvaćanju stvarnosti i megalomanskim pretenzijama.
Sve to je začinjeno stalnim uspoređivanjem s drugima i neograničenim prohtjevima da se ima više i više.
Muškarci su ti koji trebaju „dokazati“ svoju sposobnost, vrijednost i ljubav ispunjavajući te apsurdne i ponekad nemoguće prohtjeve.
Najtužnije od svega je što uspjeh ne garantira nagradu, odnosno, poštovanje i prihvaćanje žene, već najčešće nove zadatke koje treba odraditi kako bi ona bila sretna.
To je igra u kojoj muškarac uvijek gubi, u kojoj postaje sluga žene i odnosa u kojemu se sve vrti oko njenih osjećaja, njenih potreba i njenog vremena.
On je tu samo da bi je „usrećio“ , „olakšao joj“ i bio sretan što to može, jer je to njegova dužnost.
Ali to je nemoguć zadatak, jer nitko vas ne može usrećiti osim vi samog sebe.
Nikoga ne možete voljeti, ako ne volite sebe.
Nigdje se ne možete osjećati prihvaćenim ako ne prihvaćate i poštuješ druge.
I tu dolazimo do gorke istine – mnogo žene ne vole niti prihvaćaju sebe, a samim time nemaju kapaciteta ni voljeti druge i zbog toga traže i očekuju od drugih da ispune tu prazninu koju zapravo mogu ispuniti samo one same.
Što god učinili takva žena nikada neće biti sretna za dugo, jer čim dobije ono što želi, želi nešto drugo i opet je nesretna jer to nema.
Samo gleda ono što nema i nikada ne uživa u onome što ima.
Oboružana takvim mentalnim sklopom sama sebe osuđuje na nesreću.