Možemo li promijeniti druge?

Zadnji dana razmišljam koliko dobra stvarno činimo pokušavajući izbaviti druge iz problema u koje su se sami doveli?

Je li to naša dužnost i moralna obveza – izvesti ih na „pravi“ put , „otvoriti im oči“ i pružiti im pomoć i kad  je ne traže, odnosno, kad ne znaju da je trebaju?

Je li naš zadatak istjerati ih iz njihove kule samoće i gurnuti ih natrag u veliki i okrutni svijet iz kojeg svim silama žele pobjeći?

Ako ste empatična i brižna osoba koja jednostavno ima potrebu pomoći svakome tko pati i koga vidi u problemu, jedna od najtežih lekcija koju ćete prije ili kasnije morati naučiti u životu, ako želite sačuvati svoje fizičko i psihičko zdravlje, je da nikoga ne možete spasiti osim samoga sebe.

Zvuči poražavajuće, ali čim prije to uvidite, prestati ćete trošiti svoje živce i vrijeme pokušavajući biti spasitelj drugih i fokusirati se na jedinu osobu koju možete spasiti (promijeniti) – samog sebe!

Zašto je to tako?

Zato što nikoga ne možete  natjerati na promjenu – koliko god ljubavi ili pogrda upotrijebili – sve dok ta osoba sama ne uvidi i odluči da je neka promjena u njezinom interesu.

Nadalje, činjenica je da se mnogi „žele promijeniti“, ali u stvarnosti malo tko išta poduzima kako bi u tome stvarno i uspio.

To što netko potencijalno priznaje da ima problem i kaže da treba pomoć, a onda nastavljaja po starom i stalno se pronalazi u istim situacijama iz kojih ga je potrebno izbaviti, ne znači da ga vi morate spašavati – već da on prvo treba pomoći sam sebi!

No to ne znači da jednostavno trebate reći j*** mi se za sve i svakoga osim sebe i odustati od bilo kakvog angažmana oko drugih.

Druge možda ne možete mijenjati direktno, ali zato ih možete mijenjati tako što ćete ih nadahnuti (vlastitim primjerom), educirati, podržati ili pak usmjerite prema promijeni, postavljajući stvari tako da je trenutno stanje neodrživo.*

*O zadnjem način, tzv. „šok terapiji“ pisati ću malo kasnije, jer je poprilično rizičan način „buđenja“ koji bi se trebao upotrijebiti  samo  kao zadnja opcija.

Kao što ste se vjerojatno mnogo puta do sada uvjerili u vlastitim odnosima, uvjeravanje i prisila vrlo rijetko urode željenim efektom.

Zapravo, najčešće imaju potpuno suprotan efekt od željenog.

Kratkoročno mogu polučiti rezultate, ali dugoročno će učiniti više štete nego koristi , zato što će stvoriti veliki antagonizma u osobi na kojoj se prisila primijenila.

Čim prisiljavate nekoga da učini nešto, čak i ako je to za njegovo dobro, ta će osoba to interpretirati kao osobni napad,  koji će izazvati revolt i uključiti njezine obrambene mehanizme.

Nama, s druge strane, neće biti jasno zašto tako reagira, jer mi samo želimo pomoći  i imamo dobre namjere.

Upravo na to nas upozorava poznata kineska poslovica: „Put u pakao popločan je dobrim namjerama.“

Osim toga, spasitelj vrlo često može postati žrtva osobe koju pokušava spasiti, tako da ga ona počne iskorištavati. (povezani članak: Emocionalna manipulacija)

To je tipično ponašanje osobe koja shvaća da ima problem, ali ne želi pomoć niti se stvarno želi promjeniti.

Uzeti ću jedan primjer iz vlastitog života kako bi vam to pobliže objasnio :

‹Moj prijatelj (nazovimo ga Maro) dobio je otkaz na poslu koji je jako voli i ima problema u pronalasku novoga.

Kako vrijeme prolazi i Maro ne pronalazi novi posao, to počinje utjecati na njegovo samopouzdanje i ponašanje – zatvara se u sebe, postaje šutljiv i negativan.

Budi se sve kasnije, igra igrice po cijeli dan i besposličari u kući svojih roditelja.

Postaje letargičan i razdražljiv, što rezultira skorim prekidom s njegovom djevojkom.

Taj događaj dolazi „kao naručen“ kako bi potvrdio njegove negativnih misli: „Ja sam jadnik i gubitnik“, i to ga odvlači još dublje u negativnu spiralu samodestrukcije.

Maro odustaje od daljnjih pokušaja da pronađe posao i samo dangubi po cijele dane.

Njegova majka postaje očajna i  počinje ispunjati prijave za posao za Mara.

Svaki dan mu govori da se trgne; da živi kao parazit i gubitnik, i da ga niti jedna djevojka neće htjeti takvoga.

Prijeti mu da će mu baciti Playstation kroz prozor i izbaciti iz kuće, kako bi ga  motivira da izađe iz depresije.

Sve to dovodi do rapidnog pogoršanja odnos između njih dvoje.

Njihovo rastuće neprijateljstvo i svađe uzimaju svu njihovu energiju i vrijeme, a  pronalazak posla i izlazak iz depresije pada u zaborav. ›

Što se ovdje dogodilo?

Pokušaj spašavanja je propao i stvorio dodatne probleme.

Zašto?

Zbog jedne ključne pogreške koju većina nas radi, a to je da kada pokušavamo spasiti nekoga, često to radimo tako da zaštitimo tu osobu od njezinih pogrešaka, odnosno, ne dajemo joj priliku da preuzme odgovornost za svoje postupke i nosi se sa njihovim posljedicama te razvije unutarnji kompas koji će joj ukazati da je takvo ponašanje za nju štetno.

U ovom konkretnom primjeru, time što je preuzela odgovornost za svoga sina i počela ga tretirati kao dijete, majka je sinu poručila  da je nesposoban sam dovesti svoj život u red i tako potvrdila njegov negativni samogovor.

Koliko god da su njezine namjere možda bile dobre, i neki će ih sigurno vidjeti kao iskaz prave majčinske ljubavi, takav tip ponašanja u konačnici je destruktivan za oboje.

Ne možete nekoga učiniti samouvjerenijim ili proaktivnijim tako da radite stvari koje on ili ona moraju učiniti za sebe, ako žele povratiti samopouzdanje i samopoštovanje.

Iz rupe u koju su upali mogu izaći jedino sami.

Vi im možete baciti konop, ali ne smijete ih zavezati njime i na silu vući iz nje.

Mnogi ni ne shvaćaju da su u rupi; mnogi ni ne žele izaći iz nje – jer se boje, jer su povrijeđeni – jer osjećaju da nisu spremni sukobiti se sa životom koji ih čeka izvan sigurnog prostora u koji su se povukli.

Tjerajući ih da izađu prije nego su sami spremni, samo otežavate situaciju i vi postajete neprijatelj broj jedan.

Zato u narodu i kažu: „Pomozi čovjeku i pojedi govno.“

To što vi mislite da nekome nešto treba, ne znači da je to ono što toj osobi stvarno treba u tom trenutku!

Mnogi uživaju u svome jadu, u svojim problemima; toliko su zagrezli u nezdravim okolnostima, navikama ili odnosima da su izgubili koncept bilo kakve druge realnosti, osim one u kojoj se nalaze.

Ona za njih postaje normalno stanje i vaši pokušaji da ih uvjerite drugačije ili ukažete na nelogičnosti u njihovom razmišljanju i ponašanju samo će izazvati burnu emocionalnu reakciju, konflikt i onemogućiti svaku daljnju komunikaciju.

Proći ćete isto kao protagonist Platonove „Špilje“ koji je izašao iz pećine, vidio stvarni svijet i onda se vratio i pokušao objasniti svojim donedavnim sustanarima da su sjene na zidovima pećine samo odrazi stvarnih ljudi i predmeta.

Zato se trebate zapitati zašto uopće imate želju spašavati druge?

Koliko puta je to zapravo vaša potreba (za kontrolom, zahvalnošću ili ljubavlju druge osobe), a koliko puta ono što toj osobi stvarno potrebno?

Unatoč svemu, postoje i prilike kada je doslovno spašavanje nužno –   kada posljedice nečijih djela ili ponašanja mogu rezultirati ozbiljnim i nepovratnim posljedicama ( u krajnjem slučaju – smrću).

Tada nam je na raspolaganju tzv. „šok terapija“.

Šok terapija temelji se na pretpostavci da se ljudi neće promijeniti dok ih nužda (najčešće nesreća) na to ne primora.

Stoga ona za cilj ima potpunim preobratom posložiti stvari i okolnosti tako da natjera osobu na promjenu.

U takvim uvjetima, održavanje statusa quo skuplje je i bolnije nego skok u nepoznato, tj. promjena.

Šok terapija zaobilazi sve obrambene mehanizme, strah ili depresiju i pokušava vratiti čovjeka u trenutak (stvarnost) i uključiti njegove instinkte za preživljavanje.

Kako bi to izgledalo u stvarnosti?

‹ Prekid svake komunikacije sa prijateljem koji se počeo rekreativno drogirati, ali je na kraju postao ovisnik o heroinu koji više ne može reći ne svojoj ovisnosti, sa jasnom porukom da ćete ga prijaviti policiji ako ne prestane sa svojom ovisnosti i potraži pomoć.

Ukidanje svih privilegija, hrane i novca sinu ili kćeri koji/a u depresiji leži po cijele dane u svojoj sobi godinu ili više dana i svakodnevno propada sa jasnom porukom da se mora odseliti i pronaći posao, te način kako se uzdržavati, ako želi nastaviti tako živjeti. ›

U ova dva ekstremna primjera, u kojima je koban kraj gotovo siguran, ako ništa ne poduzmete, želio sam vam dočarati u kojim situacijama možete upotrijebiti „šok terapiju“ kako bi „spasili“ voljenu osobu.

Jako je važno da prije nego što se odlučite na ovaj korak budete u stanju stvarno ga i sprovesti te ostati dosljedni u svojoj namjeri do samoga kraja.

Svako kolebanje i premišljanje može ugroziti cijelu stvar, te dodatno pogoršati već tešku situaciju.

Također morate biti spremi da, čovjek stjeran u kut i ostavljen sa samo jednim izlazom može učiniti ono najgore – oduzeti svoj život.

Stoga uvijek pokušajte sve drugo prije nego odigrate kartu „šok terapije“ i shvatite da bi se osoba doista promijenila, ona mora osjetiti da je promjena njezina ideja, njezina odluka i da je ona sama izabrala!

Također, prihvatite da nitko od nas nema pravo nametati drugima bilo kakve vrijednosti, niti im govoriti kakvi bi trebali biti ili što raditi, ni onda kad smo objektivno u pravu, osim u situacijama kad ponašanje te osobe uzrokuje štetu drugima (ili sebi). 

I da je najviše što mi kao pojedinci možemo učiniti kako bi spasili nekoga to da ohrabrimo, podržimo i uputimo čovjeka koji traži pomoć na put prema spasenju.

Sve drugo, uključujući i šok terapiju, samo su kratkoročne zakrpe koje će neminovno popustiti, ako osoba ne započne avanturu vlastite promjene i izgradi sebe u boljeg čovjeka.